STARA GRADIŠKA

Naselje Stara Gradiška, oko 30 kilometara nizvodno od Jasenovca, utemeljeno je na ruševinama obližnjeg kasnoantičkog naselja Servitiuma i bilježi neprekinuti povijesni kontinuitet od preko tisuću godina.

Kao naselje i luka na Savi, Gradiška se prvi put u pisanim izvorima spominje 1295. godine.

Prodorom turske vojske u hrvatske krajeve, Gradiška je postajala utvrda kroz nekoliko sljedećih stoljeća, a od 1799. godine, kada su u tvrđavu internirani francuski vojni zarobljenici, Stara Gradiška opstoji kao zatvor, kaznionica i logor kroz gotovo dva stoljeća svoje povijesti.

Nakon 1918. godine u njoj su bili utamničeni prvi politički zatvorenici u novosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne postoje pouzdani statistički pokazatelji o broju političkih zatvorenika u Staroj Gradiški, no sačuvane fotografije dokumentiraju da poslije 1920. godine započinje izgradnja novih objekata za potrebe kaznionice.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u razdoblju od 1941. do početka 1945. godine ustaše su kaznionicu pretvorile u koncentracijski logor.

Prve grupe zatočenika, utjecajnijih i bogatijih Srba i Židova, dovedene su u Staru Gradišku već u svibnju 1941. iz Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Slavonske Požege i Bosanske Gradiške.

Potkraj 1941. i početkom 1942. kaznionica u Staroj Gradiški dovođenjem zatvorenika iz zagrebačkih zatvora i zatočenika iz logora u Lepoglavi, Koprivnici i Jasenovcu postala je koncentracijski logor pod zapovjedništvom Ureda III Ustaške obrane.

Zakonskom odredbom od 17. veljače 1942. i preseljenjem zatvorenika u kazneni zavod u Sremskoj Mitrovici, i formalno je ukinuta Kaznionica i zavod za prisilni rad u Staroj Gradiški i ona postaje ustaški koncentracijski logor.

Prema Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac, koji je obuhvatio istraživanja do 31. kolovoza 2008., utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški.

U svibnju 1945. partizanske vlasti pretvorile su Staru Gradišku u logor za ratne zarobljenike. Zidine starogradiškog logora postale su kraj puta mnogih kolona, tzv. križnih puteva. U tom razdoblju, prema sabranim iskazima i sjećanjima preživjelih političkih zatvorenika, u Staroj Gradiški ubijeno je ili umrlo od posljedica mučenja oko 280 katoličkih svećenika.

Za cijelo vrijeme djelovanja Kazneno-popravnog doma (reorganizacija Stare Gradiške iz logora u kazneno-popravni dom, odnosno zatvor zatvorenog tipa učinjena je 1948. godine) uz osobe osuđene za najteža kriminalna dijela, u Staroj Gradiški robijali su i politički osuđenici različitih političkih ideologija i osobnih uvjerenja.

Nakon rezolucije INFORMBIRO-a u Staroj Gradiški bili su zatočeni brojni komunisti osumnjičeni da i nadalje podupiru Staljina i njegovu politiku.

Nakon «Hrvatskog proljeća», 1971. godine, zatvorske ćelije zatrpane su kažnjenim hrvatskim intelektualcima, studentima i građanima kojima je suđeno za «hrvatski nacionalizam i kontrarevoluciju».

Kazneno-popravni dom rasformiran je i zatvoren 1990. godine.

1991. godine Stara Gradiška je od strane čelnika krajinskih pobunjenika i uz pomoć banjalučkog korpusa tadašnje JNA pretvorena u zarobljenički logor. Zatvoreni su i zlostavljani brojni Hrvati s područja zapadne Slavonije i nesrpsko stanovništvo iz sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine te srpski vojni bjegunci.

O dva stoljeća dugom kontinuitetu zlostavljanja, ljudskih patnji i otpora u očuvanju ljudskog dostojanstva svjedoče brojni zapisi ugrebani u žbuku zidova sačuvanih zdanja u Staroj Gradiški.

Danas je Stara Gradiška s ostacima utvrde, jedne od četiri utvrde kavalir tipa na području Republike Hrvatske, upisana u registar zaštićenih spomenika kulture.

Kula, dio bedema nekadašnje utvrde, simbol je stradanja žena i djece u ustaškim logorima.

Na logorskom groblju preživjeli zatočenici podigli su spomenik žrtvama ustaškog logora.