26. VELJAČE 2013.

Pokušaj uklanjanja ploče jasenovačkom heroju Anti Bakotiću!

 

Zgroženi viješću o pokušaju nasilnog uklanjanja nedavno obnovljene spomen-ploče Ante Bakotića na njegovoj rodnoj kuću u središtu Sinja djelatnici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac najoštije osuđuju ovaj vandalski čin. Udar je to ne samo na lik i djelo heroja Sinja i Cetinske krajine već i na jedan od najsvjetlijih događaja iz naše antifašističke prošlosti. Ante Bakotić bio je oličenje otpora prema zlu koje je, nažalost, još uvijek prisutno u našem društvu. Dok god bude među nama živo sjećanje na Antu Bakotića hrvatski antifašizam neće biti doveden u pitanje.

Ante (Luke) Bakotić rođen je u Sinju 14. lipnja 1921. u osmeročlanoj obitelji. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije pohađao je u rodnom Sinju, ali je iz nerazjašnjenih razloga prekinuo školovanje i započeo izučavanje stolarskog zanata.

Zbog loših uvjeta rada i stalnog maltretiranja od strane majstora napustio je naukovanje. Godine 1936. upisao je Vojno-tehničku školu kemijskog smjera u Kruševcu, koju je s uspjehom završio u klasi 1939. Potom se zaposlio u Sarajevu u jednu od vojnih industrija u svojstvu kemijskog tehničara.

Godine 1939. primjen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Kako je u siječnju 1942. rad njegove partijske ćelije otkriven, prisiljen je bježati u rodni Sinj. Ondje se jedno vrijeme nastavio skrivati, da bi potom stupio u partizanske jedinice. Već u proljeće 1942. uhapšen je s jednom grupom partizana u dolini Neretve i preko sarajevskog zatvora deportiran u Koncentracijski logor Jasenovac.

O detaljima njegovog boravka u logoru od travnja 1945. gotovo da nema nikakvih podataka. To u jednu ruku i ne čudi s obzirom da je dokumentacija logora gotovo u cijelosti uništena. Zatočenik Čedomil Huber iz Gradiške sjeća se da se Bakotić ubrajao među zatočenike s dugim logoraškim stažom. Samo u jednom dokumentu, Indexu paketarnice logora III Ciglana iz kraja 1944. njegovo ime se spominje pod rednim brojem 394, s naznakom da je raspoređen u zatočeničku grupu broj IX. što se odnosilo na krojačku i postolarsku radionicu. Preživjeli zatočenik Ilija Ivanović iz Donjih Podgradaca kod Bosanske Gradiške sjeća se da je Bakotić bio njegov dobar poznanik iz kemijske radionice u logoru, što govori o tome da je Bakotić slično kao i većina drugih zatočenika za vrijeme svog boravka u logoru premještan na nekoliko poslova.

Svi podaci o Bakotićevom boravku u logoru vezani su za zbivanja vezana uz proboj posljednje skupine preživjelih jasenovačkih zatočenika iz logora III Ciglana u Jasenovcu 22. travnja 1945. Nakon punih 1337 dana postojanja tog najzloglasnijeg ustaškog logora smrti posljednjih 1073 muških zatočenika logora izvršili su jedinstven poduhvat samooslobađanja. Zbivanja vezana za organizaciju i rukovođenje probojem iz logora usko su vezana uz ime Ante Bakotića, koji je kao član logorske partijske organizacije uspio okupiti i organizirati zatočenike kako bi sama akcija imala uspjeha. Logorska partijska organizacija bila je nakon provale i likvidacije grupe dr. Mila Boškovića u rujnu 1944. ozbiljno uzdrmana i gotovo da u periodu nakon toga nije niti postojala. Česte likvidacije komunista u logoru krajem 1944. i početkom 1945. znatno su utjecale na činjenicu da se partijska organizacija u logoru nikako nije mogla oporaviti. Time je Bakotićevo angažiranje na uspostavi nove partijske organizacije dobilo još veći značaj.

Kako su sve ženske zatočenice logora odvedene dan uoči proboja na likvidaciju, svi preostali muški zatočenici smješteni su u zidanu jednokatnu zgradu u dijelu ženskog logora (u jugoistočnom dijelu logora prema istočnoj kapiji). Bakotić je u noći sa 21/22. travnja okupio partijsko vodstvo i dogovorio detalje proboja. Svaki od članova užeg kruga rukovodstva imao je za zadatak da oko sebe organizira po jednu zatočeničku desetinu, izuzev Bakotića koji je trebao dati znak za pokret riječima „Naprijed drugovi“. Preživjeli zatočenik Ilija Ivanović sjeća se kako je kao dječak prišao toj grupi koja je dogovarala detalje proboja ali nije znao o čemu se radi. Bakotić ga je potom pomilovao po glavi i rekao: „Ovdje se sine ništa ne jede. Nije ovo za tebe, ali pazi – kada mi krenemo, ti trkom za nama. Nije mi bilo sasvim jasno šta je Ante mislio, pa sam se povukao.“ Prije samog proboja koji je zakazan za 10.00 sati ujutro 22. travnja Bakotić je obišao sve dijelove zgrade i provjerio jesu li zatočenici spremni za proboj. Preživjeli zatočenik Čedomil Huber sjeća se u svojoj knjizi kako je Bakotiću rekao „Idi i daj znak“ te da je nakon toga Bakotić povikao dogoverene riječi. Još neki zatočenici koji su uspjeli preživjeti proboj sjećaju se Bakotićevog pokliča. Mihajlo Marić iz sela Obrovnice kod Bjelovara, bivši zatočenik Ivan Potrča, Arso Aleksić iz Donjih Bogićevaca kod Nove Gradiške, Mile Ristić iz Miljevića kod Bosanske Gradiške, Alija-Aco Grabovac i mnogi drugi. Bakotić je znak za proboj dao ili iz prizemnog dijela zgrade ili iz odmorišta prvog kata kako bi ga čuli i zatočenici na katu. Vjerojatnije je da se Bakotić nalazio u prizemlju jer su nekoliko trenutaka prije početka proboja članovi partijske organizacije Rade Kesić i Mile Ristić zadužili zatočenika Milutina Mirića da zviždukom da znak zatočenicima na katu nakon što započne proboj.

Većina zatočenika koja je pojurila goloruka prema slobodi pala je pokošena rafalima iz ustaških osmatračnica i bunkera oko logorskog zida. Među njima bio je i Ante Bakotić. Sudionici proboja Mile Ristić i Čedomil Huber opisali u u svojim kasnijim sjećanjima kako je Bakotić skončao svoj život u hladnoj Savi. Njihovi opisi međusobno se do kraja ne podudaraju. Ristić je između ostalog naveo: „Kada smo izašli kroz kapiju smrtno je pogođen Ante. Zastao sam da mu pomognem. Naredio mi je da idem naprijed i da netko mora ostati živ. Posljednjom snagom, vidio sam, odvukao se do obale rijeke Save i u njenim valovima se izgubio.“ S druge strane Huber o Bakotićevoj smrti piše: „Sjećam se da sam vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom a pluća mu se nadimaju kao kovački mjehovi. Pozvao sam ga da siđe k meni i da ide ovim mrtvim uglom. On je samo odmahnuo rukom i nije pošao dolje. Tako ga je pogodio metak i on se srušio u Savu.“

Od 1073 posljednja zatočenika proboj je preživjelo njih 89.

 

                                                                                                  Đorđe Mihovilović

                                                                                 Viši kustos Spomen-područja Jasenovac