12. SVIBNJA 2013.

Komemoracija u Spomen-području Jasenovac, 12. svibnja 2012. godine

Govor gospođe Katice Sedmak, predsjednice Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac

Poštovani posjetitelji, dragi prijatelji, pozdravljam Vas u ime zaposlenika Javne ustanove spomen-područje Jasenovac, uprave, članova Savjeta i svoje osobno! Obilježavajući 68. obljetnicu proboja logoraša, poseban pozdrav upućujem preživjelim zatočenicama i zatočenicima, kao i obiteljima stradalih u ovom ustaškom logoru smrti. Zahvaljujem svima vama koji ste došli i ove godine, kako bismo se kod ovog spomenika – cvijeta, zajedno poklonili žrtvama i obnovili sjećanja na njih i njihovu patnju.

S posebnim zadovoljstvom pozdravljam predsjednika RH g. Ivu Josipovića, ...

Poštovani posjetitelji,

Današnjom Komemoracijom, koja se zbog poplava na ovom području održava tri tjedna kasnije nego što je prvotno bila planirana, prisjećamo se hrabrog proboja posljednjih jasenovačkih zatočenika koji se dogodio prije 68 godina, točnije 22. travnja 1945.g. Proboj je preživjelo samo 107 zatočenika.

Svima njima, većini posthumno, JUSPJ dodijelit će priznanje koje nosi ime vođe proboja - Ante Bakotića.

No, danas se prisjećamo i svih onih zatočenika koji su svoju različitost platili životom, samo zato što su se razlikovali po vjeri, nacionalnosti ili političkom uvjerenju.

Zato je glavna zadaća ove ustanove, ali i svih nas koji živimo u slobodi, da sačuvamo sjećanje na nedužne žrtve ustaških zločina, kako se slične strahote nikad više i nigdje ne bi ponavljale. Mladim generacijama moramo omogućiti da čuju istinu, da uče o toj istini, i ovdje u obrazovnom centru u Jasenovcu, ali i u školskim klupama. Naša je dužnost i dug prema žrtvama da govorimo o strašnom zločinu koji je ovdje počinjen, o tragičnim posljedicama fašizma, nacizma i ustaškog režima, ali i da upozorimo do čega može dovesti netrpeljivost, mržnja i bezumna zločinačka ideologija.

Poštovani prijatelji, o strahotama u ovom zloglasnom logoru najbolje svjedoči poimenični popis žrtava, koji je iz godine u godinu sve duži, jer se istraživanja i provjeravanja podataka vrše svakodnevno. Konačni broj žrtava će vjerojatno zauvijek ostati nepoznanica, jer su brojni zatočenici ubijeni, čim su dopremljeni, a da uopće nisu bili evidentirani.

U znanstveno i stručno utvrđenom popisu, do danas je, imenom i prezimenom, te drugim osobnim podacima, zabilježeno točno 83.301 žrtva. A sve te žrtve su ubijene na deset lokaliteta koji su pripadali jasenovačkom logoru.

Među njima je bilo i preko 20.000 žena, ali i 20.101 dijete, mlađe od 14 godina.

Svjesni svoje zadaće i velike odgovornosti, samo 13 zaposlenih u JUSPJ skrbi o ovom memorijalnom području, održava ga, bavi se istraživačkim radom i izdavaštvom, surađuje s lokalnom zajednicom te domaćim i međunarodnim institucijama. Dobra suradnja uspostavljena je s memorijalnim centrima diljem svijeta, kao što su Yad Vashem u Izraelu, Shoah memorijal u Parizu, Memorijalni Centar holokausta u Washingtonu te memorijalni centar Kuća Ane Frank u Amsterdamu.

Ustanova provodi edukacije i uz stalni muzejski postav organizira i putujuće izložbe. Neke od njih bile su postavljene i izvan granica RH - u Sarajevu, Zenici, Veneciji, Parizu,...

Prepoznavajući rad i zalaganje djelatnika, dr Ivo Josipović, Predsjednik RH odlučio je ovom prigodom dodijeliti posebno priznanje Ustanovi te odlikovati trojicu živućih sudionika proboja, na čemu mu posebno zahvaljujem.

Poštovani posjetitelji, iako je uloženo mnogo napora, ovo mjesto, nažalost, zbog neriješenih imovinsko-pravnih i drugih pitanja, još uvijek ne izgleda onako, kako bismo željeli.

No, unatoč brojnim poteškoćama, u posljednjih godinu dana uređeno je groblje Limani, obilježeno romsko groblje u Uštici, te izrađena dokumentacija za obnovu Kule u Staroj Gradišci.

Stoga i dalje očekujemo pojačan angažman lokalne zajednice, ali i državnih institucija.

Dugujemo to jasenovačkim žrtvama. Zbog njih i naše budućnosti moramo se boriti protiv zaborava. Svi mi.

Hvala vam što čuvate sjećanje na jasenovačke žrtve i što ste i danas ovdje!

 

Govor gospodina Borisa Brauna, predstavnika stradalnika židovskog naroda

Dragi uvaženi gosti i prijatelji, neizmjerno mi je teško danas ovdje govoriti u ime ubijenih, koji su svoj život ostavili ovdje, na ovom močvarnom i strašnom mjestu. Govorim u ime malobrojnih koji su ostali živi, bilo tu, bilo na drugom mjestima. Ja sam došao samo do ulaza u ovaj logor. Zaustavio sam se na Savskoj cesti i tamo sam bio s mnogima, sada vjerojatno već mrtvim, kasnijim ovdašnjim stanovnicima. Svima, koji smo imali „sreću“ da dospijemo na bilo koje mjesto europskih stratišta, dužnost nam je da naša iskustva prenesmo na mlađe, kako se takve stvari više ne bi dogodile. Spomenuo bih samo još jednog kojeg vjerojatno svi jasenovčani poznaju, a s kojim sam šest mjeseci bio na Savskoj cesti i koji me mnogo toga, što sam kasnije doživio i morao primijeniti, naučio u tih šest mjeseci - dr. Milo Bošković. Bio je jedan od onih koji nije htio kleknuti pred komandantom ovog logora, nije mu htio niti okrenuti leđa, nego mu je rekao: "Gledat ću vas u oči, kada budete pucali na mene."

 

Govor gospodina Steve Đurđevića, predstavnika stradalnika romskog naroda

Poštovani !

Jasenovac je sinonim za zločin genocida koji je u Nezavisnoj državi hrvatskoj sustavno provođen i nad pripadnicima romskog naroda.

Od svibnja 1942. u ovaj logor smrti svaki dan su se slijevale kolone Roma - muškaraca, žena i djece. Prethodno je organizirano njihovo hapšenje, a u logor su dovođeni sa svom pokretnom imovinom. Rome su po dolasku odmah ubijali. Dio Roma koji su čekali likvidaciju, zatočili su u poseban ciganski logor u selu Uštica nedaleko Jasenovca. Njihovi životi ustašama nisu vrijedili ništa. U rijetkim dokumentima koji su ostali sačuvani, možemo vidjeti da su ustaše njihov broj iskazivale brojem stočnih vagona, kojima su dopremani u logor. Tako je ustaška redarstvena oblast iz županje obavijestila upravu ovog logora da je uputila 80 vagona cigana u logor.

Masovne grobnice u Uštici, u Donjoj Gradini i Međustrugovima ostale su nijemi svjedoci patnji i stradanja mojih Roma. Svjedoci jednog suludog vremena u kojemu se želio zatrti svaki trag postojanja romskog, židovskog i srpskog naroda na ovim prostorima. Možemo reći da je zločinački ustaški režim uspio u svojoj namjeri da uništi najveći dio romske zajednice, čime joj je nanio udarce od kojih se do danas nije oporavila.

Zbog toga mi, potomci stradalih, u sebi nosimo veliku tugu i bol.

Zlo koje se ovdje dogodilo ne smijemo zaboraviti! Upravo zbog generacija koje dolaze, da se to nikada ne ponovi!

Hvala!

 

Govor gospodina Ilije Ivanovića, predstavnika stradalnika srpskog naroda

Pozdravljam sve prisutne, uključujući rukovodstvo Republike Hrvatske, na čelu s Predsjednikom. Palo mi je u čast da se obratim ovom skupu, kao predstavnik srpskog naroda i stradalnik Jasenovca. Ja sam dotjeran u Jasenovac 1942. Godine, kao dječak od nepunih 14 godina. Bio sam u logoru raspoređen u grupi – Djeca. Pored ostalih grupa, radnih grupa, u tom logoru postojala je i dječja grupa, možda jedinstvena i u svijetu. Sa mnom je tada dotjerano negdje oko 300 do 350 dječaka, uglavnom s Kozare. Nas stotinu je bilo određeno i odmah odvojeno da učimo zanate. Mene su odredili da idem u brijačnicu. Proveo sam dvije godine i deset mjeseci u logoru Jasenovac u brijačnici na ciglani. Zajedno je bila bravarija i brijačnica. Doživio sam sve strahote, bio prisutan svim nastupima. Par puta su oni, kada su vodili, zahtijevali da se ide u nastup, logoraši Stjepan Mlinarić iz Daruvara i Dalton Tantum, zatim Herman Stein, koji je bio bravar na ciglani su me znali sakriti pod bravarsku klupu i malo natrpati nekog alata. Nazivali su me sinom pošto sam najmlađi među njima. Kad bi se vratili s nastupa, onda su mene izvadili odatle. Bio sam prisutan kada su vješali logoraše. Bio sam prisutan i ovome, što je spomenuo Boris Braun, kada je Dinko Šakić iz pištolja ubio dr. Boškovića. Bio sam prisutan mnogim nastupima.

Živeći i radeći na ciglani, svakodnevno sam odlazio na pumpu blizu Ustaškog zapovjedništva, gdje je bila časnička menza, tako da sam skoro svakodnevno vidio Picilija, Ljubu Miloša, Dinka Šakića, fra. Filipovića Majstorovića i ostale. Posebno se sjećam jednog mladog ustaše. Dragan Bonzo se zvao. On je nas jednom, koji smo pokušali da se ivučemo nekako iz logora, uhvatio i htio udaviti. Držao nas je za vrat, pa kad vidi da ćemo se onesvijestiti, on bi prestao. Ja ne bih pričao o logoru Jasenovcu mnogo. Mnogo je napisano, mnogo pričano. Sve su strahote uglavnom poznate. Želio bih samo reći jedno, da tu, u taj logoru su dogonjeni Romi, Židovi i Srbi, uglavnom i većinom i bez presuda, kompletno čitave porodice. Sjećam se, poslije ofenzive na Kozari, i ranije, u vagonima su dovoženi. Mnogi nisu ni ušli u taj logor, koji je tada bio ograđen žicom, kasnije je izgrađen i zid. Ustaše su odvajali samo sposobne i mlađe ljude i svraćali u ovaj dio logora kojeg su nazivali radni. A većina drugih - žene, djeca, starci su vođeni na skelu i prevoženi u Gradinu. Od moje porodice, računajući zaključno s drugim koljenom, ovdje u Jasenovcu, u Staroj Gradiški, Mlaki i Jablancu, ostavilo je živote 27 članova. Tu mi je otac i mnogi drugi, da ih ne nabrajam.

Oni nisu nikad imali u tom logoru višak radne snage. Preko ljeta je bilo mnogo logoraša jer su ih koristili za rad u poljima i ostalo, a ujesen nije bilo viška. Taj višak je završavao u Gradini. To je veliko zlo. Ovo je bio logor smrti. Ovdje se dogodio najteži genocid. Ovdje su uništavana djeca u kolijevci, ovdje je uništavano sve. Istina je da je tu najviše stradalo Srba. Ali i Židova i Roma. Međutim, stradali su i mnogi Hrvati i ostale nacionalnosti koji su se usudili progovoriti protiv te strahovlade i ustaškog režima. Meni je jako žao, moram to reći, što je na ovom kompleksu logora poslije Drugog svjetskog rata sve uništeno. Vjerujte mi, bio sam dvije godine i deset mjeseci točno, ovdje. Proveo sam toliko, a sad kad dođem, ja se ne mogu snaći gdje je šta bilo. Žao mi je što nije bar nešto, neka baraka ili nešto, što je autentično, ostalo. Ovdje ništa ne izaziva na onu jezu koja je stvarno bila. Ovo je izletište. Molim vas, molim rukovodstvo RH, i pored sve krize ekonomske i ostalog, da nešto više učini, da se bar nešto obilježi, da se čovjek može prisjetiti kako je to izgledalo. Dakle, da se obnove bar oni spomenici koji su oštećeni zubom vremena, počevši od Stare Gradiške, Jablanca i Mlake, preko Jasenovca i dalje do Jastrebarskog. Ja molim još jednom da se nešto učini malo više, da se to bolje označi. I na kraju želim poručiti da razvijate ljubav, razvijate, još jednom naglašavam ljubav, učite svoje sinove, kćeri, unuke i praunuke samo ljubavi, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Samo ljubav može spasiti nas sve skupa da se ne događa ovo zlo koje se dogodilo u toku Drugog svjetskog rata i da se ne ponavlja. Nemojmo zaboravljati šta je bilo, učimo mlade generacije, dovodimo škole, učenike, učimo ih i pričajmo istinu.

 

Govor gospodina Miranda Mrsića, ministra u Vladi Republike Hrvatske, izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske Zorana Milanovića

Poštovani predsjedniče Republike,

poštovani predsjedniče Hrvatskog sabora,

poštovani predstavnici Savjeta Javne ustanove Spomen područja Jasenovac,

poštovani vjerski i crkveni predstavnici,

cijenjeni predstavnici zatočenika koncentracijskog logora Jasenovac,

stojeći u sjeni monumentalnog, jasenovačkog Cvijeta prisjećamo se svih koji su stradali na ovom prostoru nemilosrdne patnje i smrti, a posebno onih koji su se prije 68 godina, riskirajući sve što su u tom trenutku imali, probili u pobjedu.

Današnja komemoracija je podsjetnik i upozorenje na ono što se u našoj, ne tako davnoj, prošlosti događalo i što se ne smije zaboraviti. - Prije svega, zbog onih koji se usuđuju relativizirati okrutna događanja u logoru Jasenovac, - koji licitiraju brojkama i pokušavaju pokazati da su svi bili isti.

I zato ne smijemo dopustiti da se zaboravi i izbriše sjećanje na 600 ljudi - koji su krenuli prema slobodi unatoč malim izgledima i svim preprekama koje su stajale pred njima. I zato ovo mjesto treba promatrati i kao mjesto nesalomljivosti ljudskog duha i snage, - spremnosti i odlučnosti - da se nadvladaju svi izazovi i prepreke koje život donosi pred nas.

A upravo taj nesalomljivi duh – je bio snaga – koja je nosila antifašiste koji su bili spremni žrtvovati sve - kako bi generacije koje dolaze živjele u slobodi i kako bi se izbrisale podjele na „domaće“ i „goste“, - bilo koje vrste. Svi oni koji nas pokušavaju dijeliti, prebrojavati neće uspjeti jer je to put unazad, u prošlost. A mi želimo napredak i budućnost. Antifašistički zasadi su ugrađeni u temelje na kojima je izrasla slobodna i neovisna Republika Hrvatska. Antifašizam je temelj slobodne Europe i Hrvatske – koja danas stoji na pragu ulaska u Europsku obitelj. To je još jedna potvrda da smo izborom antifašizma i slijedeći njegove vrijednosti odabrali ispravan put – put slobode,- temeljnjih ljudskih prava i - tolerancije.

No, nerijetko se i na tom putu nađu prepreke ili se njegovi ciljevi, sloboda, ravnopravnosti i jednake šanse za sve, znaju nažalost izgubiti s obzora. - Ali budimo uporni i nema odustajanja - . Komemoracija žrtvama Jasenovca i pobjednicima proboja u slobodu – je i u neku ruku simbol izbora – izbora između predaje i neodustajanja - prilika da se podsjetimo koji smo put odabrali i odlučno koračamo naprijed. Unatoč izazovima krize i stagnacije u kojima se naša zemlja nalazi, ne smijemo posustati. Prisjetimo se da se upravo na ovom mjestu beznađa – probudio hrvatski duh zajedništva – vrijednosti koja je u danom trenutku promijenila povijest.

Taj nesalomljivi duh zajedništva podsjetnik je temeljnih vrijednosti za koje je vrijedno staviti sve na jednu kocku – jučer, danas i sutra – a to je sloboda i mir. Tako i mi moramo gledati naprijed - boriti se za bolje sutra – i zajedničkim snagama boriti se za ostvarivanje naših snova – razvijati društvene vrijednosti - i graditi kuću mira na temeljima : slobode, demokracije i tolerancije.

Čvrsto vjerovati u budućnost naše zemlje – naše domovine - to dugujemo ne samo prijašnim generacijama nego i budućim - i kad vjeru u bolje sutra prepustimo generacijama koje dolaze iza nas - da jedini put nepovratno bude put prema naprijed: - put prema slobodi - ravnopravnosti - i jednakim šansama za sve, za Hrvatsku – našu domovinu.

 

Govor gospodina Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora

Poštovani,

Gospođe i gospodo,

prošlo je punih 68 godina od proboja logoraša iz koncentracijskog logora Jasenovac. U tih gotovo sedam desetljeća na ovom su se prostoru dogodile mnoge velike promjene, mijenjale su se vladajuće ideologije, politički i ekonomski sustavi, nestajale su i stvarale se nove države. Nažalost - svima nam je to poznato - nije se sve uvijek odvijalo mirnim putem i dogovorima.

Raspad bivše SFRJ izbacio je na površinu dugo potiskivane šovinističko-nacionalističke strasti agresiju i rat zbog kojih su i tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima bili ubijeni milijuni ljudi. Nažalost, nije bilo pošteđeno ni područje Spomen područje Jasenovac iz kojeg su se desetljećima prije toga slali apeli za čovječnošću, tolerancijom i politikom mira.

U današnjem hrvatskom društvu i u izvorišnim osnovama Ustava današnje Hrvatske istaknute su upravo vrijednosti antifašizma i visoki doprinos hrvatskog naroda borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Briga za te vrijednosti i briga za antifašističke temelje ne prestaje u demokraciji – dapače ona je sve značajnija.

Hrvatska će uskoro ući u Europsku uniju koja počiva na vrijednostima slobode, demokracije, suradnje i ravnopravnosti među narodima, na antifašističkim idealima potaknutima upravo strahotama Drugog svjetskog rata.

Stoga je današnja komemoracija žrtvama Spomen područja Jasenovac posebna i drugačija od svih prethodnih. Hrvatska se nalazi na razdjelnici – svakako važnoj i povijesnoj. Na zajedničkoj odgovornosti za mir i za razvoj Europe. Hrvatska uživa i razvija europske vrijednosti.

Ulazak u Europsku uniju ne znači samo ostvarenje strateškog političkog cilja. Članstvo u Europskoj uniji na neki način je i potvrda da je naša država sazrela u pogledu ostvarivanja demokratskih standarda, prije svega na području poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda, tolerancije i uvažavanja drugih i drugačijih.

To nas svakako ispunjava ponosom i radošću te nas potiče da ne posustanemo, da nastavimo stazama očuvanja dostignutih demokratskih sloboda i vrijednosti. To je obveza današnje i budućih generacija hrvatskih građana i hrvatskog naroda.

Ali koliko god se veselili ostvarenom napretku i uspjesima, nikada ne smijemo zaboraviti trnoviti put koji smo prošli da bismo izgradili društvo visokih demokratskih standarda. Društvo europskih demokratskih vrijednosti.

Na tom putu bilo je puno političkog posrtanja i padova, a najveći pad u političkom i moralnom smislu bila je svakako takozvana Nezavisna Država Hrvatska čiji je sramotni rezultat bio koncentracioni logor Jasenovac.

Žrtve jasenovačkog logora kao i ostalih koncentracionih kampova nacifašističkih režima za vrijeme Drugog svjetskog rata na tlu Europe obvezuju sve europske naraštaje na poštovanje demokratskih načela kao jamstva života u miru i slobodi.

Patnje nedužnih ljudi mučenih i ubijanih u Jasenovcu – Židova, Srba, Roma kao i svih protivnika ustaškog režima – ne smiju nikada biti zaboravljene. Svi mi rođeni nakon Drugog svjetskog rata njihovi smo vječiti dužnici.

Strahote Jasenovca i zločinačka politika nacifašističkog ustaškog režima pokrenuli su na tlu Hrvatske jedan od najmasovnijih pokreta otpora za slobodu te poslijeratnim generacijama omogućili život u miru.

Snaga i još živi, slobodarski duh hrvatskog antifašističkog pokreta bili su snažan adut i u stvaranju današnje, neovisne i demokratske hrvatske države.

Zato ovaj Memorijalni centar ima važnu zadaću da čuva trajni spomen na patnje i žrtve nedužnih ljudi stradalih od pristaša jedne bezumne i krvničke ideologije.

No, on nas istodobno uči na međusobno razumijevanje i poštovanje kao preduvjet života u miru i slobodi. Uči nas da budemo bolji ljudi i da budemo odgovorni građani koji će - svaki vlastitim primjerom - poticati na suradnju i uzajamnu solidarnost gradeći i razvijajući državu kao naš zajednički dom ljudskih prava i sloboda.

Na kraju, svim žrtvama koncentracionog logora Jasenovac u ime Hrvatskog sabora i u svoje osobno ime izražavam najdublji pijetet i poštovanje.

Hvala na pozornosti.

 

Govor gospodina Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske

Poštovani nekadašnji logoraši logora Jasenovac,

Poštovani članovi obitelji ubijenih logoraša,

Visoki uzvanici, gosti, prijatelji, antifašisti!

Veliki pjesnik i partizan, Jure Franičević Pločar pjesmom reče: Kad umire čovjek svijet bi morao stati, i zadrhtati težinom tuge, dubinom bola….

Danas smo ponovo ovdje da se sjetimo kako je ovdje, u Jasenovcu, u koncentracijskom ustaškom logoru tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najstrašnijom smrću umorena 83.301 osoba, 83.301 čovjek. Na žalost, popis imena žrtava nije konačan. Još osjećamo težinu tuge i dubinu bola sjećajući se zločina nad nevinim ljudima koji su zatvoreni, mučeni, ponižavani, izgladnjivani i ubijeni samo zato jer su bili Židovi, Srbi, Romi, Bošnjaci ili Hrvati nepoćudni ustaškom režimu. Ovdje smo da se sjetimo nevinih žrtava i osnažimo svoju odlučnost da nikada više ne dozvolimo da oživi ideologija zla, holokausta i mržnje.

Ovo mjesto na kojemu se nalazimo, kao i brojni drugi slični logori koje su širom Europe, za vrijeme II. Svjetskog rata osnovali nacisti i njihovi sudionici u zločinu, imali su cilj da unište čovjeka, unište ljude krive vjere ili nacije, da zatru slobodu i očuvaju nečovječne režime. Logori smrti osnovani su da budu mjesta nestanka i zaborava milijuna ljudi, mučenih i ubijenih na nezamislivo okrutne načine.

Tragedija Jasenovca govori nam o neizmjernim patnjama zatočenika. Govori nam o osobnim dramama pojedinaca i njihovih obitelji. Govori nam o ljudskoj prirodi i svemu što ona podrazumijeva - o snazi i o slabosti, o ljubavi i mržnji, o poniženju i dostojanstvu, o prijateljstvu, o nadi i o krahu svake nade.

˝Žrtva je ime˝, naziv je jasenovačkog muzejskog postava. Svaka žrtva iz Jasenovca i sve masovne i pojedinačne žrtve na čitavom svijetu imale su svoje ime i svoju obitelj, zanimanje, svoju životnu priču. Sve su to bili ljudi slični svakome od nas. TI su ljudi imali želje i snove slične željama i snovima svakog od nas. Jer, bez obzira na različitosti, jedno je isto za većinu nas koji danas ovdje stojimo i za one zbog čije žrtve ovdje stojimo: svi smo bili i jesmo samo obični ljudi, željni prije svega mira, sigurnosti i blagostanja. Žrtve Jasenovca taj jednostavan, ljudski san nisu dosanjale.

Naša je dužnost Jasenovac čuvati kao mjesto u mjesto sjećanja. To radimo danas ovdje i radit ćemo i ubuduće. Naša je dužnost podsjećati da su se ljudske tragedije događale u prošlosti, da su moguće i u budućnosti. Te tragedije treba pamtiti i pamteći iz njih učiti. Na žalost, povijest pokazuje da se uvijek i ponovo javljaju ljudi i pokreti koji bi vladali nasiljem i zlom, koji bi terorom, zločinom i smrću držali u pokornosti druge ljude, koji bi zatrli one koji su druge vjere ili nacije. I nijedan narod, nijedna država i nijedno vrijeme nisu imuni od opasnosti da se u njihovim njedrima pojavi takvo zlo.

Sjećanje i pamćenje su neodvojivi dio naših individualnih, ali i kolektivnih identiteta. Dugujemo ih svakoj pojedinačnoj osobi koja je stradala na ovom i ovakvim mjestima, dugujemo ih članovima njihovih obitelji, dugujemo ih narodima iz kojih su potekli, dugujemo ih našem narodu, dugujemo ih svijetu i vjeri u smisao ljudskog opstanka, dugujemo ih svima koji su umrli za slobodu i pravdu!

Kad umire čovjek, umire dio svijeta, i zemlja postaje teža, iskusnija, ljudskija, kaže Jure Franičević Pločar.

Iskustvo Jasenovca, holokausta, iskustvo nacizma i ustaštva ne smijemo zaboraviti. Danas i svake godine na ovom mjestu treba ponavljati javno sjećanje na zločin i stradanje u kojemu su sudjelovali i pripadnici našeg hrvatskog naroda, zločin čije su žrtve bili Srbi, Židovi, Romi, Bošnjaci, i drugi, ali i brojni Hrvati koji su se protivili zlu.

Sjećanje je čin pravednosti. Ne možemo biti uspješno i pravedno društvo ako ne prihvatimo povijesnu pouku da mržnja nikada ne smije biti isprika za novu mržnju, da zločin ne smije biti ni povod ni isprika za drugi zločin. Kao što je prigodom dodjele Nobelove nagrade za mir rekao židovski pisac Elie Wiesel, „sjećanje na zlo treba poslužiti kao štit protiv zla… sjećanje na smrt treba poslužiti kao štit protiv smrti“.

Našem narodu dugujemo i sjećanje na one koji su pobijedili zlo, na antifašiste, partizane, njih koji su Hrvatsku svrstali u redove pobjednika nad nacizmom i fašizmom, pobjednike Drugog svjetskog rata. Ogromna većina Hrvata bila je na strani antifašizma i zajedno sa slobodarima, pripadnicima drugih naroda pobijedila je nacizam, fašizam, ustaštvo, četništvo i sve druge koji su služili zlu. Tim ljudima dugujemo zahvalnost i poštovanje. Ponosni smo na vas, pobjednici! Posebno priznanje i zahvalnost želim iskazati odvažnim ljudima koji su sudjelovali u jasenovačkom ustanku koji se dogodio 22. travnja 1945. godine. Nažalost, malo ih je koji su danas ovdje s nama. Ovdje ste danas, dragi prijatelji, kao zastupnici svih onih kojih više nema, s kojima ste ustali protiv zločina. Posebna mi je čast odati vam dužno poštovanje i priznanje za vašu hrabrost.

Suvremena Hrvatska država, demokratska, europska, nastala je u Domovinskom ratu i junaštvu naših branitelja, ali i na temelju antifašističke borbe, na temelju slobodarskih djela i stremljenja onih koji su bili zatočenici Jasenovca, i mnogih drugih logora u našoj zemlji, onih koji su s puškom u ruci porazili nacizam. Suvremena Hrvatske je demokratska i slobodarska zemlja, čija je bit i čiji je sav politički i narodni identitet nastao na antifašizmu, nasuprot ustaštvu i nacizmu. I to nikada ne smijemo zaboraviti!

Hvala Vam što ste ovdje, što zajedno čuvamo sjećanje na žrtve zločina počinjenih u Jasenovcu. Hvala vam što dijelimo odlučnost da se nikada ne obnove ideologije koje su temelj mržnje, rata i zločina!

Hvala Vam što ste ovdje da zajedno slavimo mir i ljubav!