SVIBANJ 2015.

Komemoracija u Spomen-području Jasenovac, 26. travnja 2015.

 

Govor gospođe Nataše Mataušić, predsjednice Upravnog vijeća JUSP Jasenovac

Pozdravljam sve prisutne preživjele logoraše, rodbinu i prijatelje ubijenih, kao i sve  uvažene goste: gospodina Josipa Leku, predsjednika Hrvatskog sabora; gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske; gospodina Branka Lustiga, izaslanika Predsjednice Republike Hrvatske; gospođu Vesnu Pusić, prvu potpredsjednicu Vlade Republike Hrvatske i ministricu Vanjskih i europskih poslova; gospodina Berislava Šipuša, ministra kulture; gospodina Orsata Miljanića, ministra pravosuđa; gospodina Tihomira Jakovinu, ministra poljoprivrede; gospodina Milana Bandića, gradonačelnika grada Zagreba; crkvene i vjerske velikodostojnike, zastupnike u Hrvatskom saboru, predstavnike diplomatskog zbora akreditiranih u Republici Hrvatskoj; izaslanstva srpske, židovske i romske nacionalne manjine, izaslanstva antifašističkih boraca i antifašista. Posebno bi se zahvalila na dolasku i prisustvovanju ovogodišnjoj komemoraciji gospodinu Bruni Boyeru, izaslaniku Memorial de la Shoah iz Francuske i gospodinu Stevenu Lockertu, izaslaniku United States Holocaust Memorial Museum iz Washingtona.

Poštovani gosti, dragi prijatelji,

danas smo se okupili kako bi obilježili 70. obljetnicu proboja posljednjih preživjelih zatočenika Koncentracionog logora Jasenovac i odali počast svim njegovim žrtvama.

U noći 21. - 22. travnja 1945. natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice, posljednji muški zatočenici mogli su birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do logorskih vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog ljudskog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Prema brojnom stanju, te je večeri bilo 1.073 zatočenika.

Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. Tijekom noći, nekoliko zatočenika se objesilo. Desetak zatočenika, među kojima su bili Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić i Pavao Kulašić načinilo je plan proboja.

U kišovito nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema150 metaraudaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida, svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj je preživjelo 90. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini.

Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe Kožare, koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u Kožari, na dan uoči proboja bilo je167, asamo njih 12 je preživjelo proboj.

Ako uvažimo činjenicu da su u Logoru III Ciglana i u Kožari, u noći s 21. na 22. travnja 1945. nalazila 1.240 zatočenika dolazimo do zastrašujućeg podatka da su u zadnjem danu postojanja logora ubijena 1.122 zatočenika.

Smisao postojanja JUSP Jasenovac i jest upravo u odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac. U osudi svih motiva formiranja ovog logora, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni nikada više ne bi ponovili.

 

Govor gospodina Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske

Cijenjeni visoki uzvanici, cijenjeni preživjeli zatočenici logora, dragi prijatelji, drugarice i drugovi.

Okupili smo se na mjestu neviđenih zločina monstruzne rasne ideologije ustaškog režima kako bi se duboko poklonili njihovim žrtvama i s pijetetom odali počast. Ovdje u Jasenovcu ispod Cvijeta, simbola stradanja Srba, Židova, Roma i Hrvata u Drugom svjetskom ratu, njih preko 80 000.

Svaka žrtva ima svoje ime i prezime, godinu rođenja i godinu kada je ovdje najokrutnije ubijena. Bili su krivi jer su bili drugačiji, jer su bili neistomišljenici. Osuđeni su bez suda, na osnovu rasnih zakona koje je kvislinški režim donio odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske.

Odnos ustaškog režima prema pripadnicima vlastitog naroda bio je okrutniji od odnosa njihovih naredbodavaca, talijanskih fašista i njemačkih nacista. Hrvatski narod nije prihvatio tuđinsku okupaciju i ustaški režim kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Vođen slobodarskim duhom i slobodarskim težnjama, hrvatski narod odazvao se pozivu antifašističkih snaga vođenih Josipom Brozom Titom na oružani ustanak protiv stranih okupatora i domaćih kvislinških režima. Borba je bila teška i neravnopravna uz ogromne žrtve.

Ali konačna pobjeda u Narodnooslobodilačkoj ratu svrstala je Hrvatsku na stranu zemalja saveznica koje su pobijedile fašizam u Drugom svjetskom ratu i isprala sramotu koju je nanio kvislinški režim Nezavisne Države Hrvatske. Tekovine i vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe aktualne su i danas. Već Pazinskim odlukama talijanskoj nacionalnoj manjini se zajamčuje autonomija, a trećim zasjedanjem ZAVNOH-a, deklaracijom o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske manjinskim narodima garantira se jednakost i ravnopravnost građana, bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovjest, sigurnost ličnosti i imovine, sloboda govora i štampe.

Današnja samostalna, europska i demokratska Hrvatska je cjelovita i ako je to tako, onda bi demokratske vrijednosti trebale važiti na njezinom čitavom teritoriju, od Dubrovnika preko Like, Istre, Zagreba, Slavonije do Vukovara. Ali nad Hrvatskom se danas nadvija opasnost fašizacije. Agresivna ekstremna desnica i ne skriva svoj profašistički karakter. Mladim ljudima se danas nudi vjera i nacionalizam.

U školama ne uče antifašizam kao civilizacijsku vrijednost. Knjižnice su ispražnjene od antifašističkih sadržaja, a odnos prema spomeničkoj baštini vezanoj uz antifašizam je kriminalna. Crkveni oci, pojedini, predvode mise za fašističke zločince, a ne za žrtve njihovih zločina. I ne možemo prihvatiti Bleiburg kao mjesto odavanja počasti nevinim žrtvama jer među njima je bilo i zločinaca čijim je žrtvama i posvećen današnji komemorativni skup.

Pali borci u antifašističkoj borbi, civilne žrtve rata kao i mlade generacije koje dolaze obavezuju cjelokupnu hrvatsku javnost da se suprotstavi reviziji povijesti, da se suprotstavi minimiziranju žrtava fašističkog terora, veličanju kvislinške vojske kao domoljubne i antifašističke, veličanju ustaških zločinaca i općenito fašistizaciji Hrvatske. S ovog mjesta treba jasno poručiti: ne dozvolimo nove Jasenovce, Danice, Ovčare, Škabrnje, Srebrenice i druga gubilišta jer u njima najviše stradavaju nevini. Mlade generacije, one koje dolaze, zaslužuju bolje od onoga što se danas nudi.

Hvala.

 

Govor gospodina Milorada Pupovca, zastupnika u Hrvatskom saboru

Prije 70 godina zatočenici ustaškog koncentracijskog logora smrti krenuli su u proboj. Nisu čekali oslobodioce, već su odlučili da se pridruže snagama slobode. Birali su između neizvjesne slobode i mnogo izvijesnije smrti. Prije 70 godina ujedinjena antifašistička Evropa pobijedila je nacistički režim i njegove kvislinške režime, poput ustaškog. Tada su Evropljani znali što je nacifašizam. Danas i ovdje, nakon 70 godina, zbog onih 600 koji su krenuli u proboj i zbog onih dosad popisanih gotovo 100.000 žrtava trebamo postaviti pitanje: znamo li to mi današnji i ovdašnji što je nacifašizam. Znamo li ga prepoznati i znamo li mu kad treba reći 'ne'.

Znaju li i mogu li znati učenici osnovnih škola u našoj zemlji da je ovdje postojao dječji dio logora u kojem je usmrćeno oko 20.000 djece do 14 godina? Znaju li za druge logore za djecu poput onih u Sisku, Jastrebarskom, Križevcima i Đakovu u koje su dovođena židovska i srpska djeca te izgladnjivana i usmrćivana samo zato što su im roditelji bili Židovi i Srbi? Znaju li da romska djeca nisu imala ni tu ‘privilegiju’ da dospiju u logor nego su s roditeljima ubijana po dolasku u ovaj logor smrti? Znaju li i mogu li znati za Dianu Obexer Budisavljević, Austrijanku udatu za zagrebačkog Srbina koja je sa svojim prijateljima, prije svega s voditeljom Crvenog križa Kamilom Brösslerom, spasila 12.000 njihovih vršnjaka izvlačeći ih iz logora.

Može li se održati znanje o tome što se ovdje događalo od augusta 1941. do aprila 1945. ukoliko će se u javnosti davati više prostora onima koji tvrde da je ovo mjesto izmišljotina komunistička i jugoslavenska? Može li se sačuvati sjećanje na ovo strašno mjesto i još strašniju zamisao države, kakva je bila ustaška NDH, ukoliko ni predstavnici ni pravosuđa, ni mnogi opasno u predstavnici politike ne vide ništa sporno a kamo li opasno u stadionskom skandiranju ‘Za dom - spremni!’? Kakva mogu biti sjećanja i kakva može biti svijest o državi koja je ozakonila, organizirala i provodila istrebljenja Židova, Roma i Srba samo zato što je stvorena u ideji rasno, vjerski i etnički čiste države a da neki od današnjih predstavnika države izbjegavaju imenovati nosioce te ideje i odgovornost za njihove zločine prebacuju na ‘sile Osovine’?

Možemo li mi današnji koji se ovdje okupljamo i drugi koji ovdje dolaze doživjeti ovo mjesto stradanja uz ovakav postav muzeja i ovakav program njegova rada? Znamo kako su nastala ova dva jezera između kojih prolazimo? Znamo li da su nastala tako što su prvi zatočenici, od kojih su neki dovedeni iz Jadovna, kopali glinu kako bi mogli praviti cigle za logorski zid? Znamo li po čemu je ova humka uz lijevo jezero različita od humke uz desno jezero? Jer su ispod nje kosti onih koji su ubijeni. Ako ne znamo, taj doživljaj ne možemo steći.

Na kraju, zapitajmo se danas i ovdje: možemo li, može li naše društvo prepoznati znakove narastanja atmosfere fašizacije i nacizacije? Hoće li obnova nacionalizma i antikomunizma, kao što je to već jednom u Evropi poslužilo prije Drugog svjetskog rata, ponovo poslužiti da se zaboravi sve ovo i hoćemo li smoći snage da pozovemo one koji proizvode strah, da prozovemo one koji promoviraju netoleranciju i da prozovemo one koji rade na zaboravu umjesto na oslobođenju i iskupljenju zbog strahote koja se dogodila na ovom mjestu. Mnogo je pitanja, a ne većinu od njih nećemo odgovarati ovdje. Ali ovdje ćemo reći odgovor koji je moguće reći - neka je slava martirima jasenovačkim.

 

Govor gospodina Branka Lustiga, izaslanika predsjednice Republike Hrvatske

Želio bih vas pozdraviti u ime naše predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, ali isto tako zahvaliti na časti koju mi je pružila što me pozvala ovamo.

Međutim, ja ne bih htio govoriti o tome u ovom momentu. Ja bih vam se htio obratiti kao broj A3317. To je moj broj iz logora Auschwitz koji sam nosio dvije godine i uspio sam se vratiti. Bio sam u logorima u kojima su bili proboji kao i u ovom, prošao sam kraj Sobibora, kraj Treblinke, čak i kraj krematorija u Auschwitzu, Brezinka, gdje je pokušana pobuna, ali nije uspjela. Međutim, i to nije važno. Važno je da su moga djeda i moju cijelu obitelj iz Osijeka odveli ovamo u Jasenovac, i da je moj djed, Gutter Emanuel, poginuo i ubijen u lančari. To je važno. Važno je to da danas 70 godina nakon tog zločina ljudi jednostavno prelaze preko toga.

Ja se bavim djelatnošću u gradu Zagrebu gdje podsjećam mladež na te dane. Gdje prikazujem filmove, gdje činim sve što je moguće da ljudi shvate da su jednog dana tu postojala vrata na kojima je pisala ustaška vojna. I tu su bile ustaške jedinice. Njemački izaslanici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisali su i slali note gdje su molili naše ljude da ne budu tako okrutni u logorima jer im to smeta jer ljudi bježe u partizane.

Mi smo u centru Europe imali jednu baklju koja je gorila i koja se borila. Naš antifašizam je itekako radio. Ja se sjećam u logorima, u Bergen-Belsenu u Njemačkoj 1945. godine antifašisti su dolazili da nagovaraju i pomažu ljude da dođu kući, da idu natrag u Jugoslaviju. Bilo je strašno i ne može se to zaboraviti. Ne može se kazati da nije bilo fašizma, da nije bilo ustaša, da nije bilo zločina. Pa ljude su klali na svakom koraku.

Pa tu na Gradini, tu je bilo tako da su klali sve što su stigli. Jednom se neke Rome klali i ti Romi su imali sa sobom  i jednog medvjeda. I kad je došlo do medvjeda, onda je koljač rekao, „ajde ti odi u šumu, ti nemaš ništa s tim“. Čak prema zvjerima su bili milosrdniji nego prema ljudima. Židove, Srbe, Rome, Hrvate koji su se ogriješili na neke njihove neviđene zakone, sve su ih klali.

I danas nitko ne može da tvrdi da toga nije bilo. To je bilo, jedino to nije dovoljno dokumentirano. Ja mislim da ne trebam umrijeti tako dugo, dok to jednog dana neću i dokumentirati. Ja si silno želim film o tome. I mislim da bi to bio izvrstan film koji bi prikazao kako je bilo ovdje na Balkanu. Bilo je strašno. Ali to sam već rekao. Zato vas molim da kad odete odavde ponesete to sa sobom u duši i da svima kojima možete govorite o tome, govorite o tim zvjerstvima koja su ovdje bila i koja su se dešavala.

Hvala vam puno.

 

Govor gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske

Dragi prijatelji, peti puta ovdje govorim i više nije lako ponavljati neke stvari koje treba ponavljati, ali od kojih ljudi okreću glavu. I kada se kaže da ne treba politizirati ovakve događaje, to zvuči dobro. Ali, na žalost ovo je bit politike. Ako se o ovome ne govori to znači da se o zločinima šuti. Ovo je bit politike zato što je u ovome što se ovdje događalo, i ne samo ovdje, bit odnosa između čovjeka i čovjeka, ljudi u društvu, zajednica u društvu, između dobra i zla i one banalnosti u svakom čovjeku koja čuči i vreba. Zato se bavimo politikom, poslom i pozivom za koji vjerujemo da je pun sadržaja i smisla.

Ja ću pročitati uvod hrvatskog Ustava da bih neke stvari učinio u najboljoj namjeri jasnijima i možda skinuo osjećaj krivnje i frustracije s nekih koji ne razumiju ili ne žele razumijeti: «Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnog povijesnog zbivanja u različitim državnim obličjima, te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata u odlukama ZAVNOH-a izraženoj nasuprot proglašnju NDH 1941. godine».

Ako ovo nije jasno svakom Hrvatu i svakom građaninu Hrvatske, svakom političaru, onda neka se, molim lijepo, demokratskim sredstvima izvoli zalagati za nijekanje ovoga i za promjenu hrvatskog Ustava i za unošenje u hrvatski Ustav NDH.  

Ali, takvog junaka ja još čuo nisam i čekam da izađe i da kaže ako to zaista misli. A u međuvremenu ja ću reći i ponoviti ovo: za mene je u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske.

Kada su moji preci u Dalmaciji 1941. godine, dalmatinski Hrvati, išli u partizane nisu znali tko je na čelu tog pokreta, išli su kao patrioti i borci za slobodu protiv porobljenja svoje dalmatinske i hrvatske braće, za zaštitu Srba protiv kojih je provođen zulum. Imali su samo obične, najobičnije ljudske ideale.

Hrvatska Lika, Banija, Kordun i narodi koji su tamo živjeli, hrvatski Srbi, narodi Primorja, Gorskog kotara, kasnije i Istre, to je hrvatska vojska i na nju moramo i uvijek ćemo biti ponosni i moramo otvoreno govoriti o svemu što nije bilo dobro, i o zločinima i o ubojstvima nakon Bleiburga, ne na Bleiburgu, nakon Bleiburga, na Teznom. Tamo je šačica razbojnika i ratnih zločinaca za sobom povela tisuće i tisuće mladih ljudi u uniformama, ne žene, uglavnom muškarce, koji su bez suđenja ubijeni, ne na Bleiburgu. Od toga nitko ne treba okretati glavu i o tome treba otvoreno govoriti. Međutim, Bleiburg je mjesto žala i komemoracije propasti NDH, države koja nije bila država hrvatskoga naroda i protiv koje je hrvatski narod, i srpski narod u Hrvatskoj, ustao jer nije mogao trpjeti nepravdu.

I kada je Hannah Arendt - osoba koja mnogima možda ništa ne znači, Židovka, filozof, osoba koja je pratila suđenje Eichmannu - početkom 60-ih u Jeruzalemu govorila o banalnosti ljudskoga zla, o tome kako naizgled obični ljudi, domaći ljudi, očevi, preko noći postaju zlotvori i ubojice, misleći pri tome na Eichmanna, i na ono što se dogodilo u njemačkom narodu i njemačkoj naciji tijekom Drugoga svjetskog rata, onda ja mogu reći kao Hrvat da ja tu razinu banalnosti ljudskog zla u hrvatskom narodu u Drugom svjetskom ratu nisam vidio. Bili su zločinci koji su došli iz inozemstva i koji su jednu povijesnu želju i težnju hrvatskog naroda tako brutalno zloupotrijebili i silovali, a s druge strane je bio hrvatski narod, Dalmatinci, Ličani, ljudi s Banije, Kordunaši, Primorci, boduli, naši Gorani.

I to 1941. godine, mnogi od njih nisu čekali pad Italije jer nisu mogli trpjeti nepravdu i zlo. I kada se govori o tome, kada političar, odgovorna osoba koju je birao hrvatski politički narod kaže javno da je atmosfera na stadionu na kojemu se skandiralo, odnosno urlalo «Za dom spremni» veličanstvena, onda je bolje da to prešuti. Ili da hladno i dostojanstveno ode s tog stadiona. To nije veličanstvena atmosfera, to je tužna i turobna atmosfera. Volim Hrvatsku i volim da pobijedi 10:0, ali ne na takav način, ne po svaku cijenu, ne država po svaku cijenu. Ova država. Ova Hrvatska. Živio hrvatski antifašizam, živjela moderna i humana Hrvatska!

 

Govor gospodina Josipa Leke, predsjednika Hrvatskoga sabora

Poštovani preživjeli zatočenici jasenovačkih logora, poštovani dužnosnici Republike Hrvatske, gospođe i gospodo, dragi prijatelji.

Okupili smo se ovdje u ime čovječnosti, u ime najvišeg, moralnog zakona koji nas poziva da se uzajamno poštujemo, razumijemo, da jedni drugima budemo na pomoć i da pritom ne gledamo na porijeklo, na boju kože, očiju ili kose, na vjeru i uvjerenja, na godine života.

Danas se ovdje prisjećamo da su nacistički i fašistički režimi koji su u Drugom svjetskom ratu počinili najgori mogući zločin, a to je izdaja čovječanstva i temeljnih načela na kojima se čovječanstvo razvija i napreduje.

Ovdje smo u logoru smrti Jasenovac jednom od mjesta na kojima se suočavamo s užasom i patnjama žrtava nacifašističke politike rasne i nacionalne isključivosti.

Ovdje smo kako bismo izrazili naše suosjećanje sa žrtvama jasenovačkog logora, poštovanje prema njihovom ljudskom dostojanstvu koje su im ustaše oduzele svodeći ih na običan broj.

Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili rodnih razlika.

Strahote nas pozivaju i opominju da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja. Među ljudima, među narodima i među državama.

Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje.

Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Podsjećanjem na zločine pružamo priliku mladim generacijama da čuju povijesnu opomenu Jasenovca i drugih stratišta.

Ponovno ponavljam da je Republika Hrvatska  imala snage i odlučnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički.

Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest.

Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije.

U svijetu mir ni danas nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma.

Zato moramo biti osjetljivi i reagirati na recikliranje pobijeđenih i nedemokratskih ideja iz prošlosti i osuđivati ih.

Nikada ne smijemo dopustiti da žrtve ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu budu zaboravljene ili još gore da bilo tko pokuša umanjivati ili čak negirati ustaške zločine.

Zato je važno da na ovo mjesto dolazi što više mladih, da ga posjećuju i studenti. Generacija, koja je preživjela strahote Drugog svjetskog rata i sudjelovala u borbi protiv zločinačkih okupatorskih njemačkih i talijanskih kao i izdajničkog ustaškog režima na odlasku je. Uskoro više neće biti živih svjedoka koji će moći pričati o do tada neviđenom zlu koje je zadesilo Europu.

Današnja Republika Hrvatska nije i ne želi biti slijednica ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Naše vrijednosti su antifašizam koji je sastavni dio demokratskih vrijednosti i te vrijednosti smo ugradili u temeljni zakon države, u Ustav i na tim vrijednostima gradimo našu državu i društvo.

Na kraju, svim žrtvama logora Jasenovac u ime Hrvatskog sabora i svoje osobno ime izražavam najdublji pijetet i poštovanje.

Hvala.