15. PROSINCA 2017.

POSLJEDNJI ISPRAĆAJ JOSIPA HERCEGA 

 

U utorak 5. prosinca 2017. godine na koprivničkom Gradskom groblju održan je posljednji ispraćaj Josipa Hercega, jednoga od rijetkih Koprivničana koji su preživjeli strahote ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac.

Ovom prilikom članovima obitelji izražavamo najdublju sućut. U nastavku donosimo In memoriam bivšeg jasenovačkog zatočenika Bogdana Petkovića, koji je zajedno s Josipom Hercegom proveo zatočeničke dane u Jasenovcu.

 

IN MEMORIAM

Smrt Josipa Hercega lišila me nezaboravnog druga, prijatelja, supatnika iz logora Jasenovac. Proveli smo u tom logoru 135 najdužih dana u životu. Joža je dospio u logor sa nepunih 15 godina. Upućen je na prisilni rad u trajanju od 8 mjeseci pod optužbom da je za vrijeme boravka partizana u Koprivnici, od 7. studenog 1943. do 9. veljače 1944. godine, bio član partizanskog odbora i polazio njihove sastanke te da je krajem veljače bio na sastanku gdje je bilo više gimnazijalaca, a kritizirali su rad ustaša u Koprivnici. Eto, tako je ovaj petnaestogodišnjak potkapao ustašku državu.

Sreli smo se u rujnu 1944. u zatvoru u Petrinjskoj ulici. On kao zavjerenik u školskom odboru, a ja kao zarobljeni partizan koji je bio u zarobljenoj njemačkoj uniformi. U logor Jasenovac smo stigli 5.10.1944. godine i raspoređeni smo u građevinsku grupu. On je radio u mjestu Jasenovac na izgradnji ustaške bolnice, a ja unutar logorskog zida. On je ubrzo počeo primati pakete jer je imao tetu u Zagrebu koja mu ih je slala. Nije imao mogućnosti kuhanja na svom radilištu pa sam to činio ja. Sadržaji paketa bili su uglavnom grah, zaprška i keksi. Kad bi se vratio s posla, onda smo taj bažul dijelili. To me je spasilo da ne skapam od neslane i nemasne pure koju smo dobivali. Sjećam se da me je savjetovao da u razgovoru o svojoj obitelji moju sestru ne zovem Darinka već Barica. Ja sam se naime vodio kao katolik i Hrvat, a bio sam po njihovim standardima grkoistočnjak – prelaznik. To se nije otkrilo i to me je spasilo.

U muci se poznaju junaci. Mogo slobodno reći da su Joža Herceg i logoraš Janko Ban najzaslužniji za moje preživljavanje. Dragi Joža, velika Ti i neizmjerna hvala za ljudskost koju si pokazao prema meni.

Ja sam bio zarobljeni partizan i u logor sam došao u njemačkoj uniformi, ali poslije jednih batina spasio me Janko Ban jer mi je zamijenio njemačku bluzu za civilni zimski kaput. Nažalost, Ban nije dočekao slobodu jer su ga zlikovci likvidirali.

Joža i ja smo imali tu sreću da smo 18.2.1945. godine deportirani na rad u Njemačku. To nas je spasilo. On je raspoređen negdje u Češku, a ja sam u Linzu dočekao oslobođenje.

Često smo se sretali na komemoracijama u Jasenovcu. Jednom smo i nosili logoraški vijenac. Na jednoj komemoraciji muzej iz Banja Luke snimio je priču šestorice zatočenika. Jedan od njih bio je Joža. Imam tu snimku i sada mi ostaje kao uspomena na njega.

Stjecajem okolnosti, o njegovoj smrti sam obaviješten tek uvečer kada je bio sahranjen. Otkazao mi je slušni aparat i nisam čuo pozive koji su mi upućeni. Neizmjerno mi je žao da nisam bio na njegovu posljednjem ispraćaju i da mu se mrtvom zahvalim za dobročinstva koja mi je činio u tom strašnom Jasenovcu.

Dragi Joža! Počivaj u miru i neka Ti je laka tvoja podravska zemlja!

 

Preživjeli logoraš Jasenovca

 Bogdan Petković


https://podravski.hr/uhitio-ga-rafael-boban-na-gradskom-groblju-sahranjen-koprivnicanac-koji-je-prezivio-strahote-ustaskog-logora-jasenovac/