16. SIJEČNJA 2019.

Posljednji ispraćaj Bogdana Petkovića

U utorak 15. siječnja 2019. godine na mjesnom groblju u Donjem Marinkovcu održan je posljednji ispraćaj Bogdana Petkovića, preživjelog zatočenika logora Jasenovac.

Ovom prilikom članovima obitelji i prijateljima izražavamo najdublju sućut.

                                                                     

 

In Memoriam

Bogdan Petković rođen je 16. listopada 1923. godine u selu Gornji Marinkovac, u tadašnoj općini Kloštar Ivanić. Njegov ratni put počeo je u studenom 1942. godine kad su ga Nijemci poslali na prisilni rad u Beč. U travnju sljedeće godine stiže do njega vijest o tome da se njegov otac teško razbolio zbog čega mu je odobreno 14 dana za posjetu. Uprkos tome što vlasti NDH nisu odobravale ulazak u tadašnju državu, Bogdan se uspješno domogao rodnog sela i preko poznanika uključio u Narodnoslobodilački pokret. Nakon učlanjenja u SKOJ, već potkraj ljeta 1943. godine, pridružio se Moslavačkom partizanskom odredu, u sklopu kojeg je vrlo brzo postao komesar čete. Na istu je dužnost stupio i u trećem bataljonu brigade „Matija Gubec“, a sredinom ožujka 1944. godine priključio se Drugoj moslavačkoj brigadi na dužnosti puškomitraljesca. No nju su već istog mjeseca 1944. godine razbili Nijemci kod Oborova. S drugim ranjenim zarobljenicima upućen je u zagrebačku bolnicu Sveti Duh, pa dalje u Zarobljenički tabor.

Dana 2. kolovoza te 1944. godine ustaška policija ga je uhapsila i odvela u Petrinjsku na istražni postupak. Nakon brojnih saslušanja po zatvorima, početkom listopada deportiran je u logor Jasenovac. Bio je jasenovački logoraš 135 dana. Nedugo nakon njegova dolaska, koncentracijski logor je posjetila svojevrsna međunarodna komisija zahvaljujući kojoj je grupa logoraša poslana na prisilni rad u Treći Reich, točnije u okolicu Linza gdje je Bogdan ostao sve dok Amerikanci nisu ušli u grad. U lipnju 1945. godine vratio se u oslobođenu Jugoslaviju, nakon čega je vrlo brzo raspoređen u diviziju KNOJ-a u Beogradu kao oficir-radiotelegrafist.

Tijekom svoje vojne karijere služio je u Knjaževcu, Splitu i Ljubljani da bi njezin kraj zasluženo dočekao kao upravnik tehničke baze i Samostalnog tehničkog skladišta u Travniku 1972. godine.

U JNA je završio radiotelegrafski kurs, Oficirsku aplikacionu školu, položio ispit za kapetana i majora, a završio je i večernju gimnaziju u Ljubljani. Krajem osamdesetih je bio član Komisije za logoraše Grada Zagreba. Bio je član i Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata iz Banja Luke. Svoje svjedočanstvo o zatočenju u logoru Jasenovac objavio je 2008. godine pod nazivom „Sto trideset pet dana u logoru Jasenovac“.

Preminuo je nekoliko mjeseci nakon što je unatoč teškom zdravlju i poodmakloj životnoj dobi javno govorio o svom logoraškom iskustvu, a protiv ustaškog revizionizma, na konferenciji za novinare u organizaciji Savjeta Javne ustanove Spomen područja Jasenovac.

 

Govor ravnatelja Spomen područja Jasenovac, Ive Pejakovića, na posljednjem ispraćaju Bogdana Petkovića

Poštovani članovi obitelji, prijatelji Bogdana Petkovića,

kada sam počeo raditi u Spomen području Jasenovac prije desetak godina, jedna od prvih stvari koju je trebalo učiniti bila je upoznati se s knjigama i literaturom o logoru Jasenovac. I čitajući objavljena sjećanja preživjelih zatočenika, u ruke mi je došla i knjiga „135 dana u logoru Jasenovac“ Bogdana Petkovića. I to je bio prvi put da sam se susreo s tim imenom.

Kasnije, imao sam priliku i upoznati Bogdana. A s obzirom da sam već pročitao knjigu koju je napisao, imao sam osjećaj kao da ga već poznajem. Kao preživjeli zatočenik logora Jasenovac, redovito je prisustvovao komemoracijama. Često je bio u kontaktu s djelatnicima Spomen područja i slao nam je svoje članke i komentare.

Krajem 2017. godine napisao je dirljivo sjećanje na Josipa Hercega, također preživjelog zatočenika, koji je bio zatočen u logoru zajedno s Bogdanom.

Ono što je Bogdan posjedovao, bio je jedan nesalomljivi duh. Težak život koji je prošao, sudjelovanje u partizanskom pokretu, zatočenje u logoru, to ga je samo ojačalo. U zadnjih nekoliko godina, kada su nam se obraćali novinari s pitanjem da bi htjeli razgovarati s nekim preživjelim logorašem, obično bi nam Bogdan bio među prvima koji bi nam pao na pamet. I uvijek je pozitivno odgovorio na takve molbe za razgovor i intervju.

Zadnji put sam Bogdana vidio prije nekoliko mjeseci. Savjet Spomen područja je organizirao konferenciju za novinare i pokušali smo naći nekog preživjelog zatočenika koji bi ispričao svoju sudbinu. I naravno, Bogdan se rado odazvao ovom pozivu. I ostala mi je u sjećanju jedna njegova rečenica koju je tada rekao: „Ja već odavno na ovo čekam, već je 5 minuta poslije 12“. I ta rečenica je bila možda malo i defetistička, ali između ostalih, i na nama koji smo se ovdje danas okupili je da nastavimo sjećanje i na Bogdana i na njegove prijatelje i suborce.

Odlazak Bogdana Petkovića je veliki gubitak za obitelj, ali isto tako i za Spomen područje Jasenovac jer smo izgubili velikog čovjeka, autentičnog svjedoka vremena, a slobodno mogu reći i prijatelja.

Još jednom, svim članovima obitelji izražavam najiskrenije riječi saučešća.