Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je 10. travnja 1941. uz punu suradnju nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tijekom četiri godine postojanja NDH na vlasti je bio ustaški pokret na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem, koji je još u emigraciji stvorio planove o istrebljenju Srba. Ustaški pokret je 7. lipnja 1941. prilikom prvog Pavelićeva posjeta Hitleru, dobio punu potporu nacističke Njemačke u provedbi genocidne politike prema srpskom stanovništvu. Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, 4. lipnja 1941., zaključeno je da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore. Vlasti NDH, na vlastiti zahtjev, priključile su se planu preseljenja, obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha.
Kako je dolazak ustaškog pokreta na vlast posve ovisio o politici Trećeg Reicha, a u početku i fašističke Italije, Pavelić i njegovi najbliži suradnici bili su pod dominacijom i potpunim utjecajem tih država. To se konkretno odrazilo prilikom određivanja državnih granica.
Veliki dio Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i dio Dalmacije (od Zadra do Splita), istočni dio Konavala i Boke kotorske te gotovo svi otoci (osim Brača, Hvara i Paga) pripojeni su Italiji. Hortijeva Mađarska anektirala je Međimurje u prosincu 1941. Preostali dijelovi Hrvatske, teritorij Bosne i Hercegovine te područje Srijema činili su teritorij NDH.
Na površini od 102.725 km² živjelo je 6.640.000 stanovnika: Hrvata, Srba, Židova, Nijemaca, Mađara, Roma, Čeha, Rusina, Slovenaca, Slovaka, Ukrajinaca i ostalih.