S jesenskim kišama postalo je očigledno da logori u Krapju i Bročicama (logori I i II u sustavu jasenovačkih logora) ne mogu tijekom zime opstati na dotadašnjim lokacijama. Pripreme za preseljenje započele su već u listopadu 1941. odabirom zatočenika stručnjaka različitih zanimanja za novi logor na prostoru industrijskog postrojenja obitelji Bačić, tzv. Ciglane, udaljene oko kilometar istočno od mjesta Jasenovac.
Logori I i II preseljeni su između 14. i 16. studenog 1941. O kakvom se preseljenju radilo najbolje svjedoči podatak da je u logor III Ciglana došlo tek oko 1.500 zatočenika od njih 3.000 do 4.000 iz oba logora.
Preseljenjem zatočenika i osnivanjem novog logora osobno je rukovodio ustaški satnik (kasnije pukovnik) Vjekoslav Maks Luburić, koji je početkom srpnja 1941. bio imenovan zapovjednikom svih koncentracijskih logora u NDH. U rujnu 1941. boravio je desetak dana u njemačkom koncentracijskom logoru Sachenhausen-Oranienburg, gdje je stekao uvid u organizaciju logorske radne službe i funkcioniranje logora kombiniranog tipa (proizvodnja za potrebe vojske te izolacija i likvidacija «nepoćudnih»), što je namjeravao primijeniti u Jasenovcu.
Logor Jasenovac bio je višenamjenski koncentracijski logor, istovremeno i sabirni (u njemu su bili muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika/ca upućivan na prisilni rad u Treći Reich), radni, kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi zbog izvršenog kaznenog djela), zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), ali prije svega bio je logor smrti.
Bio je stratište za većinu onih koji su u njega ušli, bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu ili ideološku pripadnost.
U logoru Jasenovac ustaše su zatočenike/ce ubijali klanjem, vješanjem, umlaćivanjem, izgladnjivanjem i teškim fizičkim radom.
Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945., u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić naredio je da se likvidiraju svi zatočenici/ce, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruše i spale, kako bi se prikrili tragovi zločina.
Od preostalih zatočenika jasenovačkog logora formirane su skupine koje su radile na iskopavanju i spaljivanju leševa ranije ubijenih zatočenika/ca u Donjoj Gradini i ispred bolničke barake u logoru III Ciglana Jasenovac.
Posljednja skupina od oko 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja 1945. Iste večeri iz zapovjedništva logora naređeno je da se preostalih 1.073 muškaraca premjesti u zgradu
ženskog logora (u istočnom dijelu logora). Pošto su tijekom večeri izdvojeni i likvidirani svi voditelji skupina i pošto se među zatočenicima pretpostavljalo što bi se moglo dogoditi, oko 600 muškaraca predvođenih Antom Bakotićem odlučilo se u kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. na proboj iz logora. Proboj su preživjela 92 zatočenika.
Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 167 spasilo ih se samo 11.