Do kraja 1941. kaznionica u Staroj Gradiški, nizvodno od Jasenovca, služila je ustaškim vlastima i kao kaznionica i kao sabiralište za prisilni boravak. Prve skupine zatočenika, uglavnom Srba i Židova dovedene su već u svibnju 1941. iz Slavonskog Broda, Bosanske i Nove Gradiške.
Ured III Ustaške nadzorne službe odredio je da se kaznionica u Staroj Gradiški pretvori u logor za preodgoj političkih zatočenika Hrvata. Ubrzo nakon toga dovedene su skupine zatočenika i zatočenica iz zatvora u Lepoglavi, iz logora Danica i zagrebačkih zatvora. Zakonskom odredbom o ukidanju kaznionice i zavoda za prisilni rad u Staroj Gradiški, od 19. veljače 1942. dotadašnja kaznionica pretvorena je u višenamjenski koncentracijski logor.
Iako je logor službeno formiran 1942. godine, ustaše su već od kraja 1941. u postojeću kaznionicu počele dovoditi i smještati zatočenike. Prvi zatočenici bili su bivši zatočenici iz logora Danica kod Koprivnice, te grupe zatvorenika iz zagrebačkih zatvora.
Logor Stara Gradiška bio je drugi po veličini logor u jasenovačkom sustavu logora, a imao je svoje specifičnosti. Iako je najprije zamišljen je kao mjesto za politički preodgoj hrvatskih građana, još prije službenog formiranja logora tu su zatvarani Srbi, Židovi i Romi na temelju nacionalnog i vjerskog opredjeljenja. Zatvarani su i građani hrvatske nacionalnosti na temelju Zakonske odredbe o nepoćudnim i pogibeljnim osobama koja je pružala legalni okvir za zatvaranje na političkoj osnovi, pa su se tako u logoru Stara Gradiška nalazili brojni komunisti, skojevci, suradnici NOP-a, borci NOB-a te članovi njihovih obitelji.
Logor Stara Gradiška je bio i dječji logor, te logor u kojemu su zatvarane žene. Velik broj djece je zajedno sa roditeljima u logor dopremljen tijekom ofenzive na Kozaru. U logoru su djeca odvajana od roditelja.
Za razliku od logora III Ciglane gdje su svi zatočenici bili smješteni zajedno, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, u Staroj Gradišci su zatočenici odvajani što se najočitije vidi na primjeru ženskog logora. Hrvatice i muslimanke bile su smještene u Hrvatskom ženskom logoru, a Srpkinje i Židovke u Kuli, mračnom i vlažnom zdanju utvrde.
„Ograđena visokim zidom, ogromna dvokatnica s kakvih šezdeset prostorija, ne računajući podrum ni tavan, ta zgradurina, odijeljena od glavnoga logora, u koju se ulazi kroz ogromnu kapiju, na prvi pogled ulijeva nepovjerenje. S njezina je tornja prijetio mitraljez, desno i lijevo bijahu izvidnice s mitraljezom. U njezinim se ćelijama čamilo s jednim obrokom hrane na dan ili uopće bez hrane, s malo vode i s užasom u srcu. Starinski, metar i pol debeli zidovi ove drevne tvrđave iz vremena turske granice, nisu propuštali glasova. U njezinim ćelijama s teškim rešetkama bilo je moguće ostvariti apsolutnu osamljenost. Zidine, koje su je opkoljavale, tu su osamljenost i izgubljenost još više povećavale. Čovjek bačen sam u takvu ćeliju nije se ni kucanjem o zid mogao javiti susjedu. Znalo se da je uvijek netko u susjedstvu. No, da li je još onaj od jučer, da li barem onaj od prije jednoga sata?“
Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Konzor, Zagreb, 1999, 115. str.