06.05.2014.
Govor gospođe Nataše Mataušić, predsjednice Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac
U ime Javne ustanove SP Jasenovac, pozdravljam sve prisutne preživjele zatočenike jasenovačkih logora, rodbinu i prijatelje jasenovačkih žrtava, kao i sve uvažene goste: g. Ivu Josipovića, predsjednika RH, g. Josipa Leku, predsjednika Sabora, g. Zorana Milanovića, predsjednika Vlade RH, g. Željka Jovanovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, general majora Dragu Lovrića, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, zastupnike u Hrvatskom saboru, g. Zdenka Vahovca, zamjenika županice Sisačko-moslavačke županije, gđu Mariju Mačković, načelnicu općine Jasenovac, g. Berislava Šipuša, zamjenika ministrice kulture, veleposlanike stranih zemalja u RH, crkvene velikodostojnike i predstavnike vjerskih organizacija, predstavnike antifašističkih udruga, kao i naroda stradalnika u RH: gospodina Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Koordinacije židovskih općina u RH i predsjednika Židovske općine Zagreb, Veljka Kajtazija, nezavisnog saborskog zastupnika, kao i Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Žao nam je što danas među nama, zbog opravdanih razloga, nije i g. Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, jer upravo njemu i gradu Zagrebu zahvaljujemo na uređenju prilazne ceste, parkinga, odmorišta uz fontanu, ceste koja vodi do pasarele i hortikulturnom uređenju okoliša. Prošli je tjedan zasađeno, kao donacija Grada Zagreba i 10.000 cvjetova. Po jedan za svakog ubijenog stanovnika Zagreba u Koncentracionom logoru Jasenovac i Stara Gradiška. S velikom zahvalnošću pozdravljam delegaciju grada Zagreba.
Na njihovom predanom radu u korist ustanove, zahvalila bih se i pozdravila sve prisutne članove bivšeg Savjeta JUSP Jasenovac, a posebnoj bivšoj predsjednici gospođi Katici Sedmak.
SP Jasenovac po broju zaposlenih je mala, a po rezultatima rada velika ustanova koja danas surađuje s brojnim europskim, američkim i izraelskim institucijama koje se bave istraživanjem i prezentacijom građe o genocidu i Holokaustu, te obrazovanju mladih. U sklopu svojih aktivnosti bavi se ne samo muzejskim već i istraživačkim, izdavačkim i obrazovnim radom.
Iako dislocirana od većih gradskih središta, ona danas, po broju posjetioca ne zaostaje za većinom zagrebačkih muzeja. Ponosna sam što sam predsjednica Upravnog vijeća ove važne ustanove Republike Hrvatske.
Istraživački rad na dopunama i izmjenama Poimeničnog popisa žrtava koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, naša je stalna zadaća, dug i obaveza prema onima koji su godinama bili stavljani pod zajednički nikad neverificirani zbroj žrtava. I pri tom se uvijek zaboravljalo da je konačan broj, zbroj pojedinačnih ljudskih sudbina, sjećanja, planova, nadanja, ljubavi i strahova koji su zauvijek nestali kad je zamahnula ustaška kama i ustaški nož ili kad se tijelo iscrpljeno od bolesti, neishranjenosti, psihičkih i fizičkih tortura predalo smrti kao jedinom izlazu iz strahovitih patnji.
Pred nama su veliki i odgovorni zadaci: obnova i revitalizacija objekta «Kule» u Staroj Gradiški i izrada muzejskog postava posvećenom žrtvama tog ustaškog logora, a s tim u vezi i rad na izmjenama sadašnjeg postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu.
Podstrek našem radu daje i Povelja Predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ive Josipovića koju je prošle godine u ime ustanove primila gospođa Nataša Jovičić, ravnateljica ustanove.
Povelja nam je dodijeljena za izniman i osobit doprinos u odavanju počasti žrtvama koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška, promociji istine i suočavanju s vlastitom prošlosti, te edukativnoj, znanstveno-istraživačkoj, publicističkoj i međunarodnoj suradnji, a u prigodi 45. obljetnice osnutka i djelovanja.
Poštovani gosti, dragi prijatelji,
bilo je isto ovako kišno nedjeljno jutro, toga 22. travnja 1945. godine kada su posljednji muški zatočenici jasenovačkog logora, natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice odlučili umjesto izvjesne i sigurne smrti, izabrati neizvjesan pokušaj proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine.
Na povik Ante Bakotića «Naprijed drugovi» oko 600 zatočenika, od njih nešto više od tisuće, pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenutkom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih šesto proboj je preživjelo 106 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 starijih i bolesnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da bi svjedočio o njihovoj sudbini.
Isti dan samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz radne grupe «Kožara» koja se nalazila u samom mjestu Jasenovac. Brojno stanje zatočenika u «Kožari», na dan uoči proboja bilo je 167, a samo njih 11 je preživjelo proboj.
Prošle godine predsjednik republike g. Ivo Josipović, dodijelio je posljednjim preživjelim učesnicima proboja odlikovanja Reda Stjepana Radića, a ustanova priznanja s likom Ante Bakotića.
Poštovani gosti, dragi prijatelji,
Smisao postojanja JUSP Jasenovac, upravo i jest odavanje počasti i čuvanje uspomene na sve žrtve Koncentracionog logora Jasenovac, u osudi svih motiva formiranja ovog i svih drugih logora na području NDH, u osudi svih počinjenih zločina kako se oni ne vi više nikad ponovili.
Hvala...
Nataša Mataušić
Predsjednica Upravnog vijeća JUSP Jasenovac
Jasenovac, 4. svibnja 2014.
Govor gospodina Milinka Čekića, bivšeg zatočenika i predsjednika Udruženja logoraša "Jasenovac-Beograd"
Dame i gospodo, poštovaoci žrtava fašizma i nacizma, logoraši,
raduje me što ste ovde, da zajedno, još jednom, učinimo Pomen stotinama hiljada nevinih žrtava umorenih u jasenovačkom logoru i drugim logorima i stratištima na ovim prostorima, tokom Drugog svetskog rata - posebno umorenoj deci.
Moja prva sećanja počinju od 6. maja 1942. godine, krsne slave moje porodice - Đurđevdana (za dva dana biće od tada 72 godine), kada se porodica poslednji put našla na okupu.
Ono najstrašnije što sam posle toga doživljavao, ostalo je u mom sećanju zabeleženo kao kamerom. Nižu se slike odlaska porodice na Kozaru, slike u zbegu, svakodnevnog granatiranja i bombardovanja, slike mrtvih i raskomadanih ljudi, žena, dece, životinja.
Došlo je do nemačko-ustaške ofanzive protiv naroda u Kozari koji nije nikog ugrožavao. Otpor koji su naši očevi pružili je slomljen. Usledio je masakr nad golorukim narodom.
Oni koji nisu ubijeni na Kozari, zarobljeni su i odvedeni u Jasenovac, Staru Gradišku i druge logore. Oca sam poslednji put video na Cerovljanima, kada je odvojen sa ostalim odraslim muškarcima. Rasuli su se i ostali članovi porodice. Moja majka, sa nas troje dece, našli smo se sa ostalim zarobljenim narodom u logoru Jasenovac. Mesec i po dana smo bili na otvorenom prostoru, okupljeni u grupama, izloženi letnjoj žegi, kiši, noćnim hladnoćama, gladi. Ne sećam se da sam bio gladan, a bio sam. Ne sećam se da sam nešto jeo, sem neke smrdljive vode - ne znam da li je to bila hrana sa kazana ili voda iz obližnje bare.
Logor je nekad bio pun ljudi, a zatim skoro prazan. Jedni su nekuda odlazili, da bi drugi došli.
Iz Jasenovca smo sa mnogo drugih logoraša transportom sprovedeni u Grubišno Polje, a krajem septembra ustaše su nas odvele u logor Sisak.
Kada su nas oduzeli od majke imao sam šest godina, sestra Dragana tri godine i Zdravka osam meseci.
Delili smo sudbinu ostalih 6693 dece koja su se tih meseci našla u logoru u Sisku. Deca, koja su mogla da se kreću, besciljno su hodala, kao da nešto traže. Ona mlađa, puzala su po podu. Neprekidno se čuo plač dece, dozivanje majki, traženje hrane, vode. Iznemogla deca su ležala, kao da spavaju. Neka od njih su bila mrtva. Svako jutro odnosili su mrtvu decu.
Zahvaljujući Diani Budisavljević i hrvatskim humanistima, iz logora Sisak smo dopremljeni u Zagreb. Obe sestre su mi preminule. Prošle godine sam u arhivu u Zagrebu pronašao "Razglednicu" [umrlicu) za moju najmlađu sestru. Preminula je u prihvatilištu Josipovac i sahranjena na Mirogoju, sa još 862 umrle dece. Moje preživljavanje je priča za drugo mesto, ovde govorim o umorenim.
Poštovani, u selu Slabinja, opština Bosanska Dubica, gde sam rođen, na spomeniku podignutom žrtvama fašizma upisano je 1241 lice, od kojih su 114 deca, 465 su poginuli borci, a 776 su žrtve ustaškog i nemačkog zločina.
Od 54 člana moje šire porodice (4 kuće od jednog pretka) rat nisu preživela 24 člana, od kojih su 12 deca - najstarije 14 godina, a najmlađe 8 meseci.
Priča sa sličnim ishodom može da se čuje u svakom od potkozarskih sela, Hercegovini, Baniji, Slavoniji i svim drugim krajevima na teritoriji Nezavisne države Hrvatske i od svih onih koji su preživeli golgotu u ustaškim logorima. Postavlja se pitanje: Zašto su ubijana deca?
Nisu ta deca bila "kolateralna šteta". Bilo je to ciljano i planirano ubijanje nevinih ljudi, Srba, Jevreja, Roma, od najmlađih do najstarijih, bez obzira kako to danas ko nazivao - holokaustom, genocidom ili, jezikom koji svi razumemo -zločinom. Zašto su ubijana deca? Možda je deo odgovora u Uputstvu Heinricha Himlera, šefa Gestapoa, od 25. maja 1942. godine, koji, između ostalog, kaže: "Osumnjičene porodice, pa čak i čitava plemena, treba bez izuzetaka streljati, … decu streljanih treba oduzeti njihovim majkama kako ih ne bi odgajale u mržnji prema Nemcima. Majke poslati u koncentracione logore."
Himler kao da je prepisao deo ustaških planova i ideologije. Sve je bilo mnogo ranije zacrtano u propisima Nezavisne države Hrvatske i naredbama njenih zvaničnika, koje su ustaše revnosno izvršavale.
Jasenovac je sinonim za stradanje srpskog, romskog i jevrejskog naroda. On je spomenik našeg pamćenja. Počinjeni zločini se pamte kao zapisi u genetskom kodu i ostaće upamćeni hiljadama godina, kao biblijski zločin Iroda nad decom u Vitlejemu.
Zato, neka se ne očekuje da oprostimo zločine i zaboravimo one koji su ih počinili. Ali, da za zločine počinjene bilo kada, bilo gde i od koga, ne optužujemo ceo narod, u čije ime su ih državne i vojnopolitičke formacije tog vremena počinile.
Prava reč je pomirenje. Ta reč, pre svega, podrazumeva jasno distanciranje od onih sunarodnika koji su počinili zločine, koji negiraju ili neutemeljeno umanjuju broj žrtava, podstiču verske i međunacionalne sukobe, ruše obeležja i spomenike kulture i uskraćuju pravo manjinskom narodu na negovanje tradicije i kulturne baštine?
Pomirenju će više doprineti vraćanje naziva jedne ulice ili skinute spomen ploče, kojima je obeležavano stradanje, nego sva retorika, bez obzira što je dobronamerna i iskrena.
Gest pomirenja je i današnji komemorativni skup, gde odajemo Pomen žrtvama, ne samo u sistemu logora Jasenovac, već svim nevinim žrtvama stradalim tokom Drugog svetskog rata. Odajemo pomen i mnogim poznatim i nepoznatim humanistima, koji su, često rizikujući svoj život, radili na spasavanju logoraša. Neka počivaju u miru!
Gete je rekao da ratovi unesrećuju mnoge, dok traju, a ne usreće nikoga kada se završe. Nismo li to i sami iskusili, kako u našoj daljoj, tako i u bliskoj prošlosti. Hvala na pažnji.
Govor gospodina Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske
Nakon ovako potresnog svjedočanstva, teško je govoriti, i ustvari svaki put kad ovdje dolazim, a do sad sam govorio jednom, pitam se što reći i ima li se što novo za reći. Da li ponoviti da je ovo podsjećanje na ono zlo u čovjeku, u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi? Kao što ni tada, vjerojatno većina ljudi i nije vjerovala. Što taj rat može donijeti i kakvo zlo može u čovjeku probuditi. A eto, dogodilo se. Ti zločini su bili ovdje, ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, i ne dopuštam da ih je itko činio. Nego u ime države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad je neće biti. Ta država nije bila neovisna, država je očito bila kao instrument sile i represije koju je imala, a je li bila hrvatska? Za mene nije. Ta država je, kao što je rekao gospodin koji je svjedočio prije mene, imala propise koje je prevjerno i prerevno počela provoditi prije Trećeg Reicha. I to je grozno, i to treba ponavljati. I za to nema opravdanja i nema objašnjenja. Nema čak ni iracionalne podloge za to. Zašto je to bilo potrebno? Zašto je bilo potrebno ubiti ove ljude koji su bježali odavde? Muškarce. Žena nije bilo. One su ubijene dan ranije. Je li bilo potrebno ubiti te ljude ili ih samo pustiti da odu nakon toliko godina, kao što su to napravili u jednoj mjeri i nacisti u Poljskoj. To je travanj 1944. godine. Sovjetska vojska je pred Berlinom, Amerikanci su davno prešli Rajnu, sve je otišlo, sve se raspalo, ako je ikad itko vjerovao u novi svijet, u „svjetski poredak“, to je kraj travnja 1944. godine. I opet su ti ljudi ubijeni. I to se nikada neće moći shvatiti i to nikada neće moći biti objašnjeno. Kao i to da se u toj državi tada provodio teror nad pripadnicima manjina prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez. Dva i pol mjeseca prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez po Hrvatskoj se palilio i ubijalo i interniralo, po toj Nezavisnoj Hrvatskoj. Zašto?
Tek napadom Njemačke na Sovjetski Savez počinju masovna ubojstva. Ubojstsva i egzekucije. Prije toga logori, geta, internacija Židova u Poljskoj, ali izravno ubijanje, istrebljivanje manjina, do tog dana prije, do tog napada na Sovjetski Savez, Europa nije vidjela. To se, nažalost, dogodilo ovdje, na prostoru na kojem mi živimo. I to je i u velikom broju ljudi, predaka ljudi koji ovdje žive, Srba, ali i desetaka i stotina tisuća Hrvata, Dalmacije, Slavonije, Zagorja, Istre, Primorja, otoka probudilo onaj osjećaj pravde i čovječnosti, da se pobune i ustanu protiv toga. Jer, reći ću ovdje kao predsjdnik Hrvatske Vlade, kao Hrvat koji zna i osjeća i svjestan je šta hrvatskom narodu znači njegova država, da cijena koju je jedan narod i jedna generacija spremna platiti za državu, ne smije biti u protivnosti sa svim načelima čovječnosti. A to je ta država bila. I zato se protiv nje pobunilo toliko Hrvata. I naravno oni koji su bili izravno proganjani, samo zato jer su pripadali drugom plemenu, drugoj naciji, drugom rodu, to su stvari koje moramo cijelo vrijeme ponavljati i ponavljati svojoj djeci. Ubojice i zločinci su odavno mrtvi. Ne vjerujem da je itko od njih preživio. Možda jest negdje daleko, neka mu je nemirana starost. Međutim, oni koji danas šire simaptije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo. Za to nema opravdanja. Hrvatska danas, Hrvatska članica Europske unije, Hrvatska moderna, tradicionalna, ali i liberalna država, koja dopušta prava, ne samo da dopušta, nego potiče i razvija prava manjina, onih koji su dukčiji, ta Hrvatska je jamac da se ne ovako zlo, nego nikakvo slično zlo, ne smije i ne može dogoditi. I zato kada govorimo javno, kada nastupamo javno, jako je važno kakve riječi biramo i kakve izraze i geste, ako hoćete i grimase, upućujemo onima drugima, koji su samo susjedi. Ovdje u kući, u domu ili preko granice. Jer od te riječi, te geste, te grimase, te psovke se stvarao sloj mržnje koji je dopustio četrdesetih godina prošlog stoljeća da se dogodi takvo zlo. Gruba riječ prema Židovu, prema pripadniku manjine nije prvi put izašla u javnost 1941. godine. Desetljeća su tolerancije takvog govora, takvog garda, takvih gesta, prethodile zločinu. I zato je, ponavljam, jako važno, kako govorimo, kako se ophodimo, kako odgajamo svoju djecu i gdje povlačimo tu vidljivu crtu između dopuštenog i nedopuštenog, dobra i zla. Samo je to pravi put. I jedini pravi put.
Dragi prijatelji, dame i gospodo ovdje se treba vraćati baš zato što je toliko neugodno.
Govor gospodina Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora
Poštovane gospođe i gospodo,
Ovdje sam u svojstvu predsjednika Hrvatskog sabora, ali prije svega kao čovjek koji, odaje pijetet, duboko potresen sudbinom zatočenika i žrtava jasenovačkog logora, na mjestu opomene čovjeku svake generacije. Na ovom mjestu suočavamo se s nečovječnošću, brutalnošću i bezobzirnošću, suočavamo se sa silnom mržnjom prema "drugima”, s mržnjom koja se nemilice iskaljivala mučenjem, ubijanjem i stvaranjem koncentracijskog logora Jasenovac.
Već dugo godina svake godine okupljamo se na komemoraciji ovdje u Jasenovcu te obilježavamo spomendan kako bismo izrazili pijetet nevinim žrtvama fašizma. Ali i iskazali solidarnost s onima koji trpe zbog nasilja, diskriminacije i poniženja, i danas. Činimo to i zato, kako bismo podsjetili na strahote i zloćudnost sistema koji je doveo do toga da samo na ovom mjestu bude pogubljeno više od 80.000 ljudi, među kojima je bio i veliki broj djece.
Gospođe i gospodo, svaki režim, koji svoju moć gradi na gaženju ili gušenju ljudskih sloboda i prava zaslužuje najoštriju osudu svakog čovjeka. Ustaški režim je bio upravo takav, neslobodarski režim, režim bezobzirnog nasilja i strahovlade. Pa koji logori su djelo ustaškog režima.
Ovo Spomen-područje Jasenovac trajna je opomena I upozorenje ne samo svima nama već i budućim eneracijam da svatko može biti proglašen "manje vrijednim" poput ovih žrtava ovdje, u slučaju da opet jednom pobijedi neka totalitarna ideologija koja počiva na nasilju, diskriminaciji i segregaciji. Upravo zato da se to ne bi ponovilo, zato da više nikada ne bude mržnje, ratova i ubijanja, okupili smo se danas ovdje, kako bismo podsjetili na sve zlo koje sa sobom donose gušenje slobode i zatiranje ljudskih sloboda i temeljnih prava.
Strahote Jasenovca opominju i pozivaju sve nas da više nikada ne dopustimo diskriminaciju i progone na temelju nacionalnih, vjerskih, ideoloških ili drugih razlika. Jasenovac nas poziva da se odlučno suprotstavimo svakoj politici mržnje, nejednakosti, nesnošljivosti i nasilja i među ljudima i među narodima. Na žalost, ni današnji svijet nije lišen zla mržnje. Borba protiv diskriminacije i danas je važna. Zato podsjećamo na zločine Jasenovca i drugih stratišta.
Gospođe i gospodo, želim naglasiti, Hrvatska je imala snage i odličnosti preispitati vlastite političke korijene. Učinili smo to demokratski i s nacionalnom sviješću i ponosom, ali i kritički. Zbog toga smo se mogli pokloniti žrtvama fašizma, obnoviti sjećanja i spomenike na njih te očuvati vlastitu antifašističku povijest. Istodobno smo osudili komunističke zločine odmazde i represije i poklonili se i žrtvama tih zločina. Sve to učinili smo uz osudu zločina učinjenih u bilo čije ime ili u ime bilo koje ideologije.
Danas u svijetu mir nije trajno sačuvan niti su potpuno poražene ideje fašizma. Oni koji recikliraju pobijeđene ili nedemokratske ideje iz prošlosti osuđeni su od povijesti i ne ostvaruju razvojnu perspektivu, niti ne osiguravaju mir ni razvoj sebi ili budućim generacijama.
Hrvatska i danas mora biti dosljedna svojoj politici afirmacije demokratskih vrijednosti u cilju boljeg života i životnog standarda svojih građana i njihove socijalne sigurnosti, ali i kao vjerodostojna članica EU. Današnja demokratska i europska Hrvatska izrasla je na vrijednostima antifašizma - na miru, slobodi, demokraciji, zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti hrvatskog društva, i hrvatske države.
Na tim najvišim ljudskim vrijednostima Hrvatska želi i dalje graditi svoju budućnost jer budućnost se i može izgraditi samo u miru, slobodi, uzajamnom poštovanju, solidarnosti te želji za dijalogom i suradnjom.
Govor gospodina Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske
Poštovani nekadašnji zatočenici logora Jasenovac,
Poštovana rodbino stradalnika,
Gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora sa zastupnicima,
Gospodine predsjedniče Vlade s ministrima,
Uvaženi predstavnici Županije i Jasenovca,
Cijenjeni predstavnici vjerskih zajednica,
Poštovani sudionici ove komemoracije,
Događaji koji zauvijek ostaju u kolektivnom sjećanju naroda i čovječanstva, gotovo bez iznimaka, utisnuti su u naše sjećanje strašnim stradanjem, bolom i tugom koji traju i ne mogu prestati. Logor Jasenovac, mjesto na kojemu se danas nalazimo, osnovan je na početku Drugog svjetskog rata, s ciljem da bude mjesto zaborava. Bio je stratište, mjesto na kojemu je preko 80 tisuća osoba na najstrašniji način mučeno, ubijeno i osuđeno na nepostojanje i zaborav. Na ovome mjestu se dogodio zločin, genocid, koji nikada neće prestati boljeti, koji nikada nećemo zaboraviti.
Obilježavajući danas 69. obljetnicu proboja zatočenika iz jasenovačkog logora, sjećamo se svih žrtava. Zatočenici su ovdje podvrgnuti nezamislivim strahotama. Ti su ljudi bili krivi, zatvoreni, mučeni i ubijeni jer su bili krive nacionalnosti i vjere, ili jer su slijedili „krivi“ svjetonazor. Bili su Židovi, Srbi, Romi, Bošnjaci, Hrvati…, mnogi su bili antifašisti ili ljudi koji nisu mogli protiv svoje savjesti.
I na ovom mjestu strašne tragedije, ovdje u Jasenovcu, moramo iskreno zažaliti što se zločin, dogodio u ime ideje stvaranja hrvatske države. Oni koji su Hrvatsku željeli stvoriti zločinom i nacifašističkom ideologijim, nisu to mogli učiniti. Učinili su zlo drugima, ali i Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Ali, tijekom Drugog svjetskog rata, ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv ustaške politike i zločina te je zajedno s drugim narodima tadašnje Jugoslavije, Europe i Svijeta masovno sudjelovala u antifašističkom pokretu. To je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesne istine.
U vremenu društvenih kriza, kakvu živimo i danas, opasnosti isključenja, mržnje i netolerancije te zametci fašizma i drugih totalitarnih ideologija uvijek ostaju latentno prisutni i u modernom društvu. Ne zaboravimo, teška gospodarska kriza majka je fašizma. Zločini počinjeni u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima u Europi podsjećaju na razorne potencijale totalitarizma koje i danas prepoznajemo u svijetu, u Europi, a i kod nas. I zato zlo treba i danas nazivati pravim imenom, valja mu se suprotstaviti i ponovo reći: nikada više!
Ali, unatoč tom obećanju koje često dajemo, svijet iznova i iznova, olako prelazi preko zla, politika i ideologija koje zazivaju rat, mržnju, isključenje drugih i drukčijih, nasilje…. Često šutimo, ne borimo se protiv zla već u njegovu zametku, neki jer se boje, drugi jer ne prepoznaju zlo, treći jer misle da ionako ne mogu ništa promijeniti. Nije tako!
„Masovno uništavanje Židova u koncentracijskim logorima nije bilo popraćeno burnim emocionalnim reakcijama, već mrtvom tišinom i nebrigom“, bilježi Zigmund Bauman.
Zato, ne skrećimo pogled! Ne budimo ravnodušni! Zajedništvo i odlučnost u prokazivanju zla je jedina istinska snaga protiv novih Aushwitza, Jasenovca i drugih stratišta i zločina za i nakon II. svjetskog rata.
Mi smo čuvari sjećanja na patnju ljudi koji ovdje počivaju. To smo danas, bit ćemo i ubuduće. Dugujemo sjećanje svakoj pojedinoj osobi koja je stradala ovdje i na svim sličnim mjestima širom svijeta. Sjećanje je kao štit koji može spriječiti neku buduću tiraniju i nepravdu, neki budući zločin. Neka je sjećanje most koji nas povezuje u dobru i oprostu, ne mač koji traži osvetu. Jer zlo ne smije nikada biti isprika za novo zlo.
Ali, zlo želi uništiti sjećanje. Želi ga uništiti lažima, negiranjem zločina, ali i prijetnjom i nasiljem. Ustanova Spomen područje Jasenovac i ljudi koji tako brižno. mararljivo i pošteno čuvaju za nas povijest, jedina su kulturna institucija koja je zbog prijetnji pod stalnom policijskom zaštitom. To govori da zlo nije nestalo, da je tu i vreba. Ne dajmo mu priliku!
Mi smo odgovorni za budućnost. Ovo nam mjesto mora biti štit protiv zla, naš zalog protiv mogućnosti da se strahote Jasenovca ikada ponove.
Kameni cvijet pred nama već četrdeset i šest godina stoji kao simbol stradanja ali i simbol života. Po riječima njegova autora, „nikoga nije vrijeđao, nikome nije prijetio, nije pozivao na osvetu, a ipak nije skrivao istinu." Izrastao je na kosturnici tolikih žrtava, nikog ne imenujući ponaosob, ne dijeleći žrtve ni po vjeri, ni po etničkoj pripadnosti,i ni po čemu drugom. Ove su žrtve prije svega ljudi. Bili su onakvi kakvi smo mi danas, obični, roditelji, djeca, prijatelji, radnici, profesori, seljaci, vjernici, nevjernici, s vrlinama i manama, kakve i mi imamo. Čini se da ovaj cvijet najbolje zna koga i zašto čuva ispod svog dubokog korijenja, na koga nas podsjeća, ovako uspravan i okrenut suncu. Uči nas kako se čuva sjećanje. Uči nas suosjećanju, pijetetu, praštanju i nadi. Svake godine iznova učvršćuje naše uvjerenje da ne smijemo dozvoliti da se zlo koje je ovdje bilo više ikada ponovi.
Počastimo trenutkom tišine, osjećajem poniznosti i poštovanja, ovo spomen područje i žrtvu ljudi koji su ovdje stradali. Neka se danas svatko kome su ljudskost, ljubav i naša Domovina Hrvatska u srcu, bez suvišnih računica, bez politike, bez prebrojavanja naših i njihovih, u dostojanstvenoj tišini, ovdje podno bijelog cvijeta boli, iskreno pokloni svim žrtvama Jasenovca. Neka im je slava!