26.01.2015.
Spomen-područje Jasenovac četvrtu godinu zaredom sudjelovat će u obilježavanju Noći muzeja.
Nakon izložbe posvećene Bogdanu Bogdanoviću i svečanog osvjetljavanja spomenika 2012. godine, izložbe posvećene Anđeli Heder i kuhinjskim receptima pisanim u logoru Stara Gradiška iz 2013., te izložbe „Ćelija smrti“ koja je protekle godine bila posvećena 58-orici zatočenika umorenih glađu u jednoj od ćelija logora Stara Gradiška Spomen-područje Jasenovac nastavlja s biografskim pristupom u čuvanju sjećanja na žrtve jasenovačkih logora.
Ove godine, 30. siječnja s početkom u 17.00 sati posjetitelji će imati priliku pogledati izložbu pod nazivom „Priča o Tediju“.
Priča je to o dječaku Fedoru Tediju Draušniku koji je kao šestogodišnji neprijatelj režima zajedno sa mlađim bratom Georgom i majkom Emilijom prošao kroz logore u Staroj Gradiški i Jasenovcu. Izložba se temelji na dokumentima, fotografijama i njegovim sačuvanim crtežima kojima izražava svoje dojmove i osjećaje.
Obrtnička obitelj Draušnik živjela je u Gornjem Vrapču pokraj Zagreba. U tom prigradskom naselju na zapadnim obroncima Zagrebačke gore rodio se 11. veljače 1937. godine njihov prvi sin Ferdo Tedi Draušnik, a dvije godine poslije i Tedijev mlađi brat Georg. Tedijeva majka Emilija bila je domaćica, a otac Jurica obrtnik. Imao je mlin i pilanu, a kao vrlo ugledan i društveno angažirani mještanin do travnja 1941. godine obavljao je i dužnost načelnika općine Vrapče.
Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska Jurica se nije mogao pomiriti s politikom ustaškog režima koji se zasnivao na progonu, maltretiranju i ubojstvima ljudi druge vjere i nacionalnosti, ali i svih onih koji su bili drukčijeg političkog opredjeljenja. Stoga se Jurica Draušnik ubrzo nakon izbijanja ustanka pridružio partizanima, a dječaci su s majkom ostali kod kuće. Živjelo se u strahu, a majka je bila stalno na oprezu i upućivala djecu kako se ne smiju puno udaljavati od dvorišta i ne razgovarati sa susjedima i nepoznatim ljudima o tomu gdje je tata, zašto ga nema u mlinu.
U to ratno vrijeme život u u Zagrebu pa ni u tom prigradskom naselju više nije bio siguran. Okolo su obilazile policijske patrole pa su tako 24. svibnja 1943. agenti ustaške policije upali i u obiteljsku kuću Draušnikovih. Odmah su uhapsili Emiliju i malog Georga dok je šestogodišnji Tedi pokušao pobjeći. No, ljudi u crnim odijelima brzo su krenuli u potragu za njim i ubrzo su tog malog neprijatelja države uhvatili nedaleko od kuće u vinogradu. Kad su je uhapsili, Emilija je osuđena na prisilni boravak u logoru. Najprije je s djecom kraće vrijeme provela u zagrebačkom zatvoru na Savskoj cesti, a onda su ih otpremili vlakom u pravcu Okučana, mjesto istočno od Zagreba, udaljeno oko sto i dvadeset kilometara. Odande su mališani morali pješačiti s majkom još desetak kilometara sve dok nisu ugledali visoke i čvrste bedeme ustaškog logora u Staroj Gradiški.
Stara Gradiška je bio veliki logor smješten na lijevoj obali rijeke Save. Tu bivšu austro-ugarsku kaznionicu ustaše su prenamijenili u koncentracijski logor u kojemu su slabo hranjeni zatvorenici natrpani u skučene ćelije trpjeli u neljudskim uvjetima. Ćelije su bile tako pretrpane da svi zatvorenici nisu mogli ni leći na pod pa su spavali na smjene. Izmučeni i iscrpljeni ljudi jedva disali i tu su masovno uništavani njihovi životi.
No, nisu zatvarani samo muškarci i žene. U ljeto 1942. godine u starogradiškom se logoru našlo i na tisuće djece svih uzrasta. Mnogo ih je ubijeno, a oni najslabiji umirali su prljavi i zapušteni, izgladnjeli i bolesni.
U jesen 1943. godine ustaše su organizirali u logoru i školu za svoju djecu kojoj je priključeno sedmero-osmero djece iz Hrvatskog ženskog logora koja su dobila dozvolu pohađati s njima nastavu, no roditelji te zatočene djece morali su uz dozvolu logorskog zapovjedništva tražiti da im se od kuće pošalju bilježnice i školski pribor.
Nastava se održavala kroz cijelu školsku godinu 1943/44. Poučavala ih je osamnaestogodišnja zatočenica Vidojka Vuković, bivša učenica učiteljske škole iz Prijedora. Ni Vidojka nije preživjela - krajem 1944. ubijena je u logoru Jasenovac.
Djeca zatočenici svoje su domaće zadaće pisali u logorskim nastambama. U jesen 1944. Tedi je krenuo u drugi razred logorske škole, ali nastava je bila prekinuta već nakon nekoliko tjedana. Došlo je do prerasporeda i najviše je zatočenica prebačeno u logor Ciglana u Jasenovcu. Među njima je bila i Emilija sa svojom djecom. Tedi je ponio sa sobom bilježnice i crtanku, ali u Jasenovcu nije bilo škole, a više ni učiteljice. U Jasenovcu su Draušnikovi smješteni u prostor ženskog logora. Tu su djeca bila potpuno zatvorena, nisu smjela izlaziti iz velike zidane zgrade, a žene su svakodnevno odvodili na rad.
Ipak, pojavile su se sretnije okolnosti. Dobri susjedi Draušnikovih iz Zagreba, Stjepan i Katica Pačić, uspjeli su preko svojih veza u ustaškim krugovima ishoditi da Georga i Tedija puste iz logora. Dječaci su u pratnji jednog ustaše 14. listopada 1944. godine odvedeni baki i djedu, a Pačić je osobno jamčio da će skrbiti za njih.
Prije nego što su napustili logor Emilija je u podstavu Tedijeva kaputića ušila pismo u kojem se zahvaljuje obitelji Pačić s molbom da se brinu o dječacima.
Kad su Tedija i Georga pustili iz zatvora Emilija je stalno brinula što je s njenom djecom. Uspjela se dvaput javiti svojima logorskom dopisnicom. Naime, dozvola za dopisivanje bila je nagrada za dobar rad i vladanje. Na sreću i njenim je mukama ubrzo došao kraj. 7. siječnja 1945. godine Emilija je razmijenjena te se i ona našla na slobodi. Otac se vratio iz partizana i obitelj Draušnik opet se okupila u svom vrapčanskom domu.