Prisilni iscrpljujući rad bio je jedan od obilježja života zatočenika u jasenovačkim logorima. Zatočenici su isprva, pod stručnim vodstvom ing. Franje Beretina iz tehničke sekcije Ministarstva javnih radova, ograđivali logor žicom, gradili barake i izvidnice, te nasip za zaštitu logora od poplava.
Radovi na popravcima i osposobljavanju industrijskih objekata tekli su prilično sporo, tako da je većina pogona proradila tek u veljači 1942.
Formiranje radnih grupa i njihovo raspoređivanje po pogonima provedeno je tijekom zime 1941/1942. Rad se dijelio na unutarnji (rad u pogonima) i vanjski (rad na logorskim ekonomijama, sječa drveća itd.), a radne su grupe nosile naziv prema vrsti posla koji su obavljale. Službeni broj grupe označavao se rimskim brojevima ili slovnim oznakama (I Lančara, II Ciglana, III Pilana, IV Kožara…).
Radovi u ženskim radnim grupama obavljali su se na logorskim ekonomijama, krojačnici, vešeraju, itd.
Broj zatočenika u radnim grupama nije bio podjednak, a iznosio je od najviše nekoliko stotina do najmanje desetak. Veće grupe dijelile su se na stotine, odnosno desetine, a svaka je imala radno vodstvo sastavljeno od samih zatočenika – grupnika, stotnika, desetnika.
Prvi zapovjednik radne službe bio je Ljubo Miloš, ustaški poručnik. Na toj ga je dužnosti 1942. naslijedio ing. Dominik Hinko Pićili, ustaški pukovnik.
U logoru Stara Gradiška zapovjednik radne službe bio je Petar Nemet, ustaški natporučnik, koji je zbog pružanja pomoći zatočenicima obješen 1944.
Na logorskim ekonomijama Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci radilo se u vrijeme sezonskih, poljoprivrednih radova. Po završetku radova većina zatočenika i zatočenica je ubijena.