Nakon završetka vojne akademije karijeru je gradio u austro-ugarskoj vojsci i vojsci Kraljevine SHS, 1921. umirovljen je u činu pukovnika.
Oženio se Olgom Frank, kćerkom poznatog pravaškog političara Josipa Franka, s kojom je imao dvije kćeri i sina Eugena, jednog od vođa ustaške organizacije.
Nakon umirovljenja postao je član Hrvatske stranke prava, a potom i ustaške organizacije. S Antom Pavelićem je 1932. u Bresci dogovorio jačanje ustaških vojnih postrojbi.
Nakon atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića, 1934. -1935. boravio je u internaciji u Crnoj Gori, a po povratku, zalaganjem Vladka Mačeka, postavljen je za ravnatelja Zadruge hrvatskog radiše (1936. -1941.).
Nastavio je djelovati u interesu ustaške organizacije, povezao se s časnicima – Hrvatima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Osnovao je društvo Uzdanica koje je okupljalo pristaše i članove ustaške organizacije u domovini.
Od početka travnja 1941. radio je na uspostavi NDH, tako da je 10. travnja 1941. preko radio Zagreba objavio proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Bio je član Glavnog ustaškog stana, vojskovođa, poglavnikov zamjenik i ministar domobranstva.
Sudionik je sastanka 4. lipnja 1941. u Njemačkom poslanstvu u Zagrebu, kada su s predstavnicima Trećeg Reicha dogvorene mjere za prisilno preseljenje Slovenaca s područja Trećeg Reicha u Srbiju i NDH, i dogovoreno konačno rješenje srpskog pitanja u NDH, na način prisilnog preseljenja Srba u Srbiju, masovnog ubijanja na terenu i deportiranja u koncentracijske logore.
Radio je na osnivanju i organizaciji oružanih snaga NDH.
Zbog neslaganja s politikom terora sina Eugena Dide Kvaternika, učvršćivanja vlasti poglavnika Ante Pavelića i samoubojstva supruge Olge (najvjerojatnije zbog vlastitog židovskog podrijetla i uloge koju su njen suprug i sin imali u progonu Židova), 29. prosinca 1942. povukao se u Austriju.
Nakon sloma NDH uhitili su ga Amerikanci i isporučili vlastima FNRJ, 9. rujna 1946. Osuđen je na smrt 7. lipnja 1947.